...jer sav život - to je san, a san su i sami snovi...

Evo jedna pjesma...nije moja...xD...nešto najtužnije na što sam naišla u zadnje vrijeme...

Harry Chapin: Cvijeće je crveno

Dječak je krenuo prvi put u školu
Uzeo pastele i crtati stao
Rasprostro je boje širom papira
Jer tako je vidio i tako je znao.
Učiteljica reče:Što radiš,mladiću?
Slikam cvijeće, dječak joj reče.
Ona će na to: Sad nije vrijeme,
Uostalom, zeleno je i crveno cvijeće,
Postoji naćin kako se stvari rade
I sve ima svoje vrijeme, dječače,
Moraš pokazati brigu i za druge,
Ti ovdje nisi jedini, đače.
Još na kraju reče:
Mladiću, znaj, crveno je cvijeće
I uz njeg zeleno lišće ide
Ne gledaj u njem neke druge boje
Jer tako ga oduvijek svi ljudi vide.

No dječak reče
Toliko boja u suncu jutra,
Toliko boja u dugi ima,
Toliko mnogo boja u cvijeću
Ja sve ih vidim i služim se njima.

Učiteljica reče: Pa ti si zločest
Postoji način kako rade svi,
I ti moraš pravilno slikati cvijeće
Zato za mnom ponavljaj ti:
Svi znamo, crveno je cvijeće
I uz njeg zeleno lišće ide
Ne gledaj u njem neke druge boje,
Jer tako ga ljudi oduvijek vide.

No dječak reče:
Toliko boja u suncu jutra,
Toliko boja u dugi ima,
Toliko mnogo boja u cvijeću
Ja sve ih vidim i služim se njima.

U kut ga na to učiteljica stavi
I reče: Za tvoje dobro, dječače,
Ostat češ tamo sve dok ne shvatiš
Kakav trebaš biti i što pravila znače.
U kutu je bio sam, strah mu kroz misli poteče
Pa dođe do učiteljice i ovako joj reče:
Točno je, crveno je cvijeće
I uz njeg zeleno lišće ide


Ne vidim u njem druge boje
Jer tako ga svi ljudi oduvijek vide.

Dosta vremena prošlo je od tad
Preselili su u drugi grad,
U novu je dječak školu krenuo
I evo što je tamo doživio:
Učiteljica mu se nasmiješila
I rekla: Zabava je slikanje,
Toliko boja u dugi ima
Hajde da ih naslikamo sve.

Ali dječak je samo uredno redao
Jednako crveno i zeleno cvijeće,
A kad ga upitaše zašto to radi,
Evo što im on reče:
Svi znaju, crveno je cvijeće
I uz njeg zeleno lišće ide
Ne treba ga nikad drugačije slikati
Jer takvim ga oduvijek svi ljudi vide.

...napisano prije par dana...nisam stigla preć skuliran po tekstu i ispravit greške...pa nemojte se jako živcirat oko tog xD)

Prolazi studeni. Studeni, mjesec tuge. Dolazi prosinac. Prosinac, mjesec darivanja i sreće. Baš kao u staroj narodnoj poslovici poslije kiše stiže nam sunce. Razmišljam danas hoće li prosinac biti sretan?? Hoće li samo tako nestati svi problemi, sva razmišljanja o neimaštini, sva tuga i ogorčenost?? Može li starica samo tako maknuti bore sa lica?? Prvo pomislih pa zašto ljudi ne bi bili sretni, zašto se mojim gradom ne bi proširio osmjeh?? U tim trenucima propitkivanja po džepu sam tražila paketić sa žvakama i baš u kad sam razmišljala hoće li ljudi biti sretniji - ispadne mi žvaka na pod...Nisam ju podigla...Zašto??? Zbog navike..Tako će vjerojatno i ljudi u prosincu biti tužni, povučeni, živčani, utučeni, užurbani...Bit će tako jer ljudi na drugo nisu navikli. I možemo mi periode u životu nazivati kako hoćemo, pa čak i prosinac, ali s time nećemo dobiti sretnije i ispunjenije ljude. Ljudi su navikli živjeti ogorčeno, puno kupovati, darivati i kad je potrebno i kad nije. Darivanje je izgubilo svoj cilj, a i ljudi su izgubili mogućnost pronalaska sreće u malim stvarima, u ljudima, u okolini koja ih okružuje i koja im se nudi potpuno besplatno. Stvari koje ne platimo kao da i ne vrijede.
Ja se pokušavam promjeniti, pokšavam ostaviti trag tamo gdje dođem. Pokušavam biti pozitivna, nasmijana, duhovita. Pokušavam ne pokazivati tugu i patnju. Pokušavam na ljude ostaviti dojam kakav vidim u crtiću u svojoj mašti.
Prije godinu dana čula sam za dečka koji nije imao sretno djetinjstvo.On zaista nije imao sretno djetnjstvo. Ali, njegova priča odiše velikom pozitivom, nadom, trudom...Njegov lik je nezaboravan. Taj dečko ostavlja dojam svojom pričom, svojom pozitivnom pričom s negativnim detaljima. On je utjecao na svoju priču. Pozitivan je i uvijek je nasmijan. Njegov osmijeh razbija negativne trenutke. On će biti nasmijan i u prosincu. On je uvijek nasmijan. Njemu je to navika. On zahvaljuje na malim trenucima sreće.
Prije nekoliko dana upoznala sam drugog dečka. O njemu znam manje nego o prvom. Znam da je povrijeđen, ogorčen, znam da je stvorio zid između sebe i ljudi. Ne znam što je točno utjecalo na njegovu sliku o svijetu. Al nije ni bitno. On je pronašao svoju sreću. On ima predivan osmjeh. Takav osmjeh nemaju negativni ljudi. I on će biti sretan u prosincu. Jer usrećuju ga sitnice koje sam stvara ili pronalazi, on je spoznao onu drugu stranu života i nakon toga on ima – osmijeh.
Pitate se zašto vam ja pričam o ljudima koje sam susrela u svom životu i o njihovim osmjesima??? Zato jer imam potrebu to podjeliti s vama. Zašto ja uopće zamjećujem njihove osmijehe?? Zato jer se pokušavam promjeniti. Pokušavam učiti od drugih. I ja sam vidjela jednu ružnu stranu života, ali ja još nisam pronašla svoj osmijeh. Ja sam upoznala njih i kroz njih promatram svoju priču. Pokušavam ih kopirati. Pokušavam hodati svojim malim gradom baš kao i oni...
Prvi dečko je sretan bez zida. On nastoji biti dio društva..On je dio društva..Drugi dečko svoj osmijeh skriva. On je sam. Obojica znaju što je patnja i bol, ali obojica uspjevaju proširiti pozitivu. Prvi dečko to čini među masom, s ljudima. A drugi pojedinačno, s čovjekom.
Vrijeme čini čudesne stvari. Vrijeme nas uči da se nosimo s problemima. Moje vrijeme još nije dovoljno odmaklo da svoj osmijeh pokažem svima. Ali umjesto osmjeha šaljem vam ove riječi, možda se i vi želite promjenit. Možda ste i vi upoznali tugu, razočarenje, patnju, možda ste vi dio moga tužnog grada. Možda želite promjeniti svoju naviku na licu. Teško je danas pronaći ovakve ljude, ja sam ih barem teško pronašla. Zato s vama djelim ovu dosadnu priču. Svoju dosadnu priču. Ali potražite te osmjehe u svojoj ulici – oni nisu dosadni, pomoći će vam da budete sretni i u studenom.