Bila sam tmurna, sijetna, tužna, usamljena, zarobljena. Bila sam umorna od života. Umorna od hrpe ljudi koji su prolazili kroz moj svakodnevni život, koji su možda na trenutke htjeli biti dio tog užasnog i mućnog svijeta. Htjeli su upravljati njime, vjerojatno u želji da mi navuku osmijeh na lice, ali svaka njihova riječ, pogled, pokret gurala bi me sve dublje u mrak. Svako njihovo novo očekivanje nećeg višeg od mene na meni bi ostavilo novu posjekotinu.
Svaku bi večer pomišljala na neke lijepe stvari ili osobe koje su pokazale imalo razumjevanja za moje trenutno stanje. Malo je bilo onih uz koje sam se osjećala sretno i ugodno, koji su me uspjeli nasmijat. Duboko u sebi zahvaljivala bi svima koji su se povukli od mene, jer većina mi je tada smetala i išla na živce. Postojala je jedna osoba s kojom sam smireno mogla provesti dan, osoba koja bi mi nedostajala čim nije bila kraj mene...osoba koja mi se trenutno ne javlja – i to me izluđuje...
Ne, nije to ni moj dečko, niti išta slično...sumnjam da bi me itko, tko malo duže ne poznaje moju prošlost, sada shvatio...to je ona...plavuša...(možda više i nije plavuša...)...Tincha....
Ona je trpila sve moje 'rubove živaca', sve mušice, tužne i sretne dane...Zamislite, sada nas žele razdvojit...zbog nekoliko budale iz zadnjih klupa, nekoliko umišljenih i bahatih ljudi koji vide samo sebe...Mrzim ljude koji, da bi došli do vlastitog cilja, iza sebe ostavljaju hrpu poraženih ratnika...
Jutrom bi se budila s osmijehom na licu (vjerojatno izazvan onime što sam sanjala), koji bi trajao par minuta, dok iz onog prekrasnog svijeta snova, nisam ušla u stvarnost...osmijeh bi prekrile suze, koje sam vješto ostavljala sakrivene u jastuku, jer nikada nisam željela svijetu pokazati onaj slabiji dio sebe. Nisam željela pokazati slabost, nikome nisam željela dati doznanja da s menom nešto nije u redu...veselu boje pidžame zamjenila je crna majica i tamne traperice što se savršeno slaže sa crnim starkama. Odjeću nikada nisam pomno birala, kao da je važno što imam na sebi kad mi se nutrina raspada...
Jednog dana dobila sam poziv...poziv bez zvona ili najave...poziv iznutra...mozak mi je poslao poruku, nešto tipa: 'nikada svijetu nisi pokazivala slabiji, tužniji dio sebe, zar odustaješ?'.
Ostavila sam tamu, i obukla vesele boje (možda i nisu bile vesele, ali nisu bile tamne), kupila sam žute starke u kojima sam veselo koračala sretnim svijetom. Ali..........da, ali.......nije sve bilo svijetlo...jer svijetlo u mom svijetu ne gori dugo...
Pojavilo se u meni nešto što me tjeralo da mrzim druge, da mi ponovo svi idu na živce, da na sve gledam crno...pojavio se, ponovo, ali možda nikada nije ni otišao, možda je uvijek vrebao tu negdje i vješto se prekrivao taj prokleti alkohol...Pojavila se ovisnost koja me izjeda...Ne, nisam ja ovisnik...ja sam još uvijek u redu što se tih stvari tiče...to je osoba, osoba koja se uporno gura u moj svijet, i koja ga možda i čini tamnim...koja sve oko sebe izluđuje, ali ono najgore-ne može si pomoći...jer i tu osobu nešto izluđuje...ona prokleta boca, boca zla.
U posljednje vrijeme, sve češće susrećem neke tužne sudbine za koje se zna krivac, ali krivac zapravo nije krivac...u ovim pričama krivac postaje žrtva...pitam se da li se ovaj nepravedan svijet tek sada rodio ili postoji oduvijek, a ja sam ta koja je bila naivna i vjerovala idealistima da je sve savršeno, da je ovo najbolji mogući svijet i da sve ima dobar razlog...događaji kojima sam svijedok pobijaju sve one lijepe pridjeve o svijetu i ljudskom rodu...
Pojavili su se zli ljudi koji uživaju upropaštavajući druge, ljudi kojima ja ne želim pokazati ranjeni dio sebe, samo osmijeh...oni ovo neće vidjeti, ne od mene...samo će jednog dana saznati da više nisam s njima, da se moja nutrina potpuno raspala i tada će morati napraviti 'mjesta da se Sara legne'...vjerujem, uživat će. Neka, neka uživaju, je li zabranjeno uživati, pa barem si danas svatko može priuštiti uživanciju ne gledajući na posljedice. Posljedice danas nisu bitne...
Pojavila se i neka prokleta knjiga, koja se zapravo savršeno uklopila u sadašnjost, knjiga puna osjećaja koji ne kontrolirano naviru i sličnih problema koji se pojavljuju meni. Ima jedan zgodan citat, koji opisuje moju prošlost, sadašnjost, nadam se ne i budućnost. 'Ima nešto u toj neobičnoj i požrtvovnoj ljubavi životinje, nešto što ravno u srce dira onoga koji je češće imao prigodu iskušati bezvrijedno prijateljstvo i krhku vjernost običnog čovjeka'...
Razmišljam da li se maknuti , isključiti sve signale koji me dovode u ovaj svijet...povući se od tih osoba, ali...(OPET taj ali)...bi li to bilo pravedno prema pojedincima...Strah me da ponovo ne dobijem poruku da postajem kukavica...
Za sada ostajem ovdje, navući ću ponovo crnu majicu, da barem nešto u mom životu bude skladno. Osjećaji i problemi ostaju u meni, potisnuti, sakriveni, a ja se nastavljam u crnoj majici i žutim starkama tražiti sretan, pravedan, ugodan svijet...ovu kombinaciju još nisam probala, možda uspijem...
