|
|
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis života kroz oči jedne cure koja sve većinom vidi crno
Counter
Maloprije sam razmišljala o čemu da pišem i apsolutno mi nije ništa palo na pamet,ali tad je ušla ona i meni inspiracija samo došla...Dajte da vam prepričam jednu situaciju...Vani je bilo jaaaako vruće i ja onak mrtva umorna dođem iz popodnevne smjene.U školi me naravno iživcirali svi do reda,glava puca da je to nešto strašno.Ulazim ja u dvorište,u mislima sam već u krevetu gdje mi nitko neće moć ništa.Na dvorištu stoji ona i gleda me.Na licu joj se vidi da je spremna za napad.Ja nemam snage za još jednu svađu,pozdravim i prođem pored nje,kad ona meni fino kaže:"Kaj,čujem da si se danas digla u pola 11?"Ja stanem,kažem joj da nisam već sam se digla u osam,a u pola 11 sam izašla van,pa me je tad baka vidla.Ne kaže ona ništa osim aha,ali onako mamski,kao da mi ne vjeruje niti riječ.Ja joj polako i smireno objasnim da me glava boli,da mi nije dobro i da bih išla spavat,kad ona mene napadne,da sam sigurno dobila kulju,da sam bezobrazna i lijena,da ni veš ne mogu objesit,da sam sigurno cijelo jutro ležala dok se ona mučila na poslu i da se izvolim promijenit.Ja sam ju samo pogledala i otišla.Mislim,kaj sam ja još tu mogla.Mislim cijeli dan se trudim da sve napravim i ne stignem objesit glupi veš,jer ne bih inače stigla u školu(zbog čega bi rekla da nisam trebala dirat veš i da sam to namjerno napravila),da bi me ona tako napala.Mislim znam da mi je mama ali ne mogu je razumijet.Mislila sam da bih ja trebala bit u pubertetu i svađat se a ne ona.Samo znam da mi lagano ponestaje snage za prepiranje i čak sam joj jednom prilikom poslije tog dana rekla,da ona tim svojim prigovaranjima mene neće promijenit već samo udaljit od sebe i napravit da jednog dana moje dijete neće upoznati svoju baku...jer ja smatram da nema potrebe za nikakvom promijenom i da malo popusti,jer nam svi ukućani lagano lude...
Uglavnom,više se uopće neću ni trudit urazumit ju jer nema smisla,valjda će sve doć na svoje....
Današnji tekst teško da će imat ikakve veze s onim očemu ću pisat.Pošto sam se odlučila otvorit potpuno,to ću i učinit.Jedan dobar dio svog života sam bila velika lažljivica.Nisam ja lagala za neke velike stvari,već na sitno.Muljala sam s ocjenama i često sam izmišljala bolesti,ili pak dodavala neku dogodovštinu svome životu koja nije bila istinita.S vremenom sam prestala i sad jako rijetko lažem jer mrzim kad to meni rade pa ni ja to ne volim radit drugima.Možda mi nakon ovog priznanja ljudi neće vjerovat ali ja znam što je istina i to je najvažnije.
Kako sam muljala s ocjenama,naravno prije svakog roditeljskog me uhvatila panika.Jednom sam došla do te mjere da sam uzeela nož u ruke i htjela se ubit,ali nisam imala hrabrosti.Nakon toga me je to prošlo.Više nisam razmišljala o smrti,sve do nedavno.Počelo me zanimati kakav je to osjećaj kad vlastita krv teče iz tvoje utrobe ili žile.Zanimalo me što se dogodi nakon spektakla umiranja?Kud dalje?Jel sve tad gotovo ili odemo na nebo i promatramo život iz te perspektive?Željela sam si naudit samo zato da bi zadovoljila svoju znatiželju!Kako je to glupo bilo!Htjela sam se odreći svih ljepota zbog nečega što ću svejedno kad tad saznati.Htjela sam se lišti te radosti da se zaljubim,da volim i najvažnije da držim dio sebe,svoju bebu,u svojim rukama.Sad razmišljm drugačije i ne razumijem mlade koji si uništavaju život.Iako je život sranje,ima svojih dobrih strana,ali ja sam nažalost još uvijek u onom lošem dijelu života.Okružena sam licemjernim glupačama koje tvrde da mrze kaad ljudi rade jedno a govore drugo.Ma daj,a šta vi radite??Jedan dan ste sve medene i slatke a onda gotovo,ni bok.Mrzim to i osjećam se užasno među takvim ljudima,ali nemam hrabrosti reći ni riječi,već samo sjedim,gledam i pravim se da je sve uredu dok u sebi kipim od bjesa i vičem iz dna duše...,ali na licu mi i dalje stoji lažan smješak ,a glupe usnice nikako da se razdvoje pa da sva bujica izleti iz mene.Ne znam zašto šutim,vjerojatno jer me previše srah da ću ostati sama,jer prijatelji su nešto najvrijednije u životu,barem oni iskreni...
