ZEC NA MJESECU
"Legenda kaže da su jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji živjeli zec, lisica i majmun. Kako su bili jedini stanovnici te zemlje, zavjetovali su se jedni drugima da će živjeti u slozi i ljubavi, i time nekako doskočiti silnoj usamljenosti koju su osjećali.
Visoko na mjesecu, iznad njihovih glava, živjeli su bogovi i promatrali ih s nevjericom. Nemoguće – mislili su bogovi – pa čitav je svijet ispunjen mržnjom i zavišću, kako onda ove životinje žive u takvoj salozi? Stoga bogovi odlučiše da jedan od njih siđe i ispita snagu životinjske vjere. Legenda kaže da se na Zemlju spustio bog po imenu Taishakuten, prerušen u starog, nemoćnog čovjeka.
- Pomozite mi, molim vas – rekao je starac životinjama – čeka me dugo putovanje, gomila nesvršenih poslova, a slamam se od gladi i žeđi.
Vidjevši u ovome priliku da dokažu svoju plemenitost, majmun i lisica se rastrče šumom i za tren oka donesu pred starca gomilu hrane.
Zec također pojuri šumi, ali kako je bio malen i slabašan, nije uspio donijeti ništa što bi moglo pomoći nemoćnom starcu.
Posramljen se vratio pred Taishakutena rekavši mu:
- Žao mi je, ali nisam pronašao baš ništa. Pokušat ću još jedanput, a ti budi dobar pa u međuvremenu pripali malenu vatru.
Ponosno se šepureći pokraj starca, majmun i lisica su s podsmijehom promatrali malenog zeku kako nanovo trči prema šumi.
Nakon nekog vremena zec se vratio ponovno ne donijevši ništa. Zastao je na trenutak, tužno pogledao starca i skočio usred plamena, pretvarajući se u zalogaj koji će spasiti nemoćnog čovjeka.
Leganda kaže da je Taishakuten, dirnut ovom nesebičnom žrtvom, odlučio zeca povesti sa sobom na Mjesec.
Od tada je prošlo mnogo vremena, ali i dan danas, u noćima punog mjeseca, podigni glavu i zagledaj se u žuti krug na nebu. Promotri pažljivo i vidjet ćeš zekinu siluetu. On živi tamo gore, jer dobri ga je starac poveo sa sobom.
Ili tako barem kaže legenda.
Jednom davno, netko koga sam volio ispričao mi je ovu priču.
Spremio sam je u neki daleki kutak svog pamćenja, i svih je ovih godina ljubomorno čuvao samo za sebe. Putovao sam, bančio, uzdisao, svađao se, mirio, cvilio, patio, radovao se, pisao, pjevao, češkao se iza uha, radio sve i svašta, ali sve to vrijeme priča o zecu je stanovala duboko u meni, kao nijemi svjedok nekog drugog vremena, vremena u kojem smo se još znali voljeti, vremena kada nas nije bilo sram hodati gradom držeći se za ruke.
Priča je stanovala u meni, čučala unutra, putovala sa mnom preko mnogih granica. Ali nikada je nisam prijavio carinicima, jer iskreno, jedva da sam imao hrabrosti prijaviti je i sam sebi.
Ipak, konačno, u noći punog mjeseca, odlučio sam je podijeliti s Tobom..."!
(Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu)
28.10.2007. u 07:50 |
5 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
listopad, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
ovaj blog nema puno veze s tim dječakom, al možda ga nekad spomenem.
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
ovdje sam s vama u 4 oka:
sve_zbog@yahoo.com
icq: 331-119-263
SLOVO O LJUBAVI
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svijesti,
i po rastanku drhtat ćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrješenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sjećat ćete se uvijek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamrijeti vam neće gušena htijenja.
Ako zbog nje patiš zbog nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sjećanja na nju nećeš se spas'ti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nijemi,
sjećat ćemo se dugo
ma i zavoljeli zatim druge.
Ako je želiš bezgranično,
a sjediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtit ćeš je i kad zima
pred tobom zabjelasa.
Ako vjeruješ sjedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj i san i dijete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budit će te
i kad se rastanete.
Zauvijek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proljeća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao rijeke mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboravit se neće
ni kad im kose budu posijedjele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umrijeti,
pamtit će te on, sjetit će te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osjećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sjećanje nam banu i kad zavolimo druge -
i osjetimo se nesretni i krivi.
D. Maksimović
VJEŠTINA
Vještina gubljenja je nešto dosta lako,
s većinom toga, kao da normalna je stvar
da bude izgubljeno; s gubitkom to je tako.
Svaki dan nešto gubiš, shvati to onako,
bez veze: ključ, dan, sat, čiji dragi dar.
Vještina gubljenja je nešto dosta lako.
A onda gubiš sve brže, više: podjednako
imena, mjesta, odredišta, kud te žar
za mijenom nosi. Pa što, ništa naopako!
Izgubila sam mamin sat! Stan, jako - jako
drag, predzadnji il' zadnji, od njih par.
Vještina gubljenja je nešto dosta lako.
Izgubila sam, dva, draga grada. Potom, glatko,
tri zemlje, dvije rijeke, kontinent. Koban kvar.
I fale mi, no trpim, al onako, mlako.
-No izgubim li tebe, (vedar glas tvoj, svako
pomicanje ruku), neću lagati. Čini mi se bar:
Vještina gubljenja je nešto dosta lako,
no, može biti (to napiši!) stravična, još kako!
E. Bishop
==========
Ljubav je čarobnica, vila koja preobražava
bezvrijedne stvari u radost i stvara kraljice
i kraljeve od obične gline.
Ona je miomiris tog čudesnog
cvijeta - srca - i bez te svete strasti,
te božanske omame,
mi smo manje od zvijeri;
a s njom je zemlja nebo,
a mi smo bogovi.
R. G. Ingersoll