"Legenda kaže da su jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji živjeli zec, lisica i majmun. Kako su bili jedini stanovnici te zemlje, zavjetovali su se jedni drugima da će živjeti u slozi i ljubavi, i time nekako doskočiti silnoj usamljenosti koju su osjećali.
Visoko na mjesecu, iznad njihovih glava, živjeli su bogovi i promatrali ih s nevjericom. Nemoguće – mislili su bogovi – pa čitav je svijet ispunjen mržnjom i zavišću, kako onda ove životinje žive u takvoj salozi? Stoga bogovi odlučiše da jedan od njih siđe i ispita snagu životinjske vjere. Legenda kaže da se na Zemlju spustio bog po imenu Taishakuten, prerušen u starog, nemoćnog čovjeka.
- Pomozite mi, molim vas – rekao je starac životinjama – čeka me dugo putovanje, gomila nesvršenih poslova, a slamam se od gladi i žeđi.
Vidjevši u ovome priliku da dokažu svoju plemenitost, majmun i lisica se rastrče šumom i za tren oka donesu pred starca gomilu hrane.
Zec također pojuri šumi, ali kako je bio malen i slabašan, nije uspio donijeti ništa što bi moglo pomoći nemoćnom starcu.
Posramljen se vratio pred Taishakutena rekavši mu:
- Žao mi je, ali nisam pronašao baš ništa. Pokušat ću još jedanput, a ti budi dobar pa u međuvremenu pripali malenu vatru.
Ponosno se šepureći pokraj starca, majmun i lisica su s podsmijehom promatrali malenog zeku kako nanovo trči prema šumi.
Nakon nekog vremena zec se vratio ponovno ne donijevši ništa. Zastao je na trenutak, tužno pogledao starca i skočio usred plamena, pretvarajući se u zalogaj koji će spasiti nemoćnog čovjeka.
Leganda kaže da je Taishakuten, dirnut ovom nesebičnom žrtvom, odlučio zeca povesti sa sobom na Mjesec.
Od tada je prošlo mnogo vremena, ali i dan danas, u noćima punog mjeseca, podigni glavu i zagledaj se u žuti krug na nebu. Promotri pažljivo i vidjet ćeš zekinu siluetu. On živi tamo gore, jer dobri ga je starac poveo sa sobom.
Ili tako barem kaže legenda.
Jednom davno, netko koga sam volio ispričao mi je ovu priču.
Spremio sam je u neki daleki kutak svog pamćenja, i svih je ovih godina ljubomorno čuvao samo za sebe. Putovao sam, bančio, uzdisao, svađao se, mirio, cvilio, patio, radovao se, pisao, pjevao, češkao se iza uha, radio sve i svašta, ali sve to vrijeme priča o zecu je stanovala duboko u meni, kao nijemi svjedok nekog drugog vremena, vremena u kojem smo se još znali voljeti, vremena kada nas nije bilo sram hodati gradom držeći se za ruke.
Priča je stanovala u meni, čučala unutra, putovala sa mnom preko mnogih granica. Ali nikada je nisam prijavio carinicima, jer iskreno, jedva da sam imao hrabrosti prijaviti je i sam sebi.
Ipak, konačno, u noći punog mjeseca, odlučio sam je podijeliti s Tobom..."!
(Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu)
Post je objavljen 28.10.2007. u 07:50 sati.