16 DANA
« - Bila bih najsretnija kada bih mogla primiti tvoju ljubav- ponovila sam mu, potpuno iskreno, još jedanput.
- Nikad nisi dopustila da ti pomognem da se iz toga iščupaš.
U Tvrtkovu glasu prvi se put osjetila optužba. Da je nisam prepoznala, možda bih mu i priznala da sam često zaspala misleći na njega, da sam bezbroj puta krenula prema njemu kako bih mu pružila mogućnost da me poljubi, a onda bih se naglo predomislila, da sam se radovala pripravljati domaći čaj, kupljen na ivanovačkoj tržnici, i sjediti s njim zimi u polumraku, dok je vano padao snijeg koji ga je, znao je reći, na neki čudan način podsjećao na moju naivnost.
Ali da sam to rekla, morala bih to poništiti dodatnim i za njega bolnim činjenicama: da sam u snu ipak ljubav vodila s Petrom, da sam se bojala njegova poljupca jer mi u njemu usne ne bi bile dovoljno podatne i vlažne kao što su to bile u trenucima kad su se predavale Petrovim, da sam kupovala domaći čaj u kojem je bilo osušenih cvijetova lipe, onaj čiji je okus najviše volio upravo Petar.»
(Julijana Matanović: Bilješka o piscu)
Ne, ne opraštam se ovime od tebe niti se opravdavam tražeći tvoje razumijevanje za sve moje postupke. Razumijevanja ti nikad nije nedostajalo... i nikada nisi otišao, još uvijek si tu. Nikada neću zaboraviti riječi koje si mi rekao jednog ljetnog dana 2005. godine. Sve će to živjeti u meni točno onoliko dugo koliko dugo ja budem živa. Nešto više ti ne mogu obećati. Možda i bolje!
03.05.2007. u 10:38 |
1 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
svibanj, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
ovaj blog nema puno veze s tim dječakom, al možda ga nekad spomenem.
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
ovdje sam s vama u 4 oka:
sve_zbog@yahoo.com
icq: 331-119-263
SLOVO O LJUBAVI
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svijesti,
i po rastanku drhtat ćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrješenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sjećat ćete se uvijek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamrijeti vam neće gušena htijenja.
Ako zbog nje patiš zbog nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sjećanja na nju nećeš se spas'ti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nijemi,
sjećat ćemo se dugo
ma i zavoljeli zatim druge.
Ako je želiš bezgranično,
a sjediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtit ćeš je i kad zima
pred tobom zabjelasa.
Ako vjeruješ sjedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj i san i dijete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budit će te
i kad se rastanete.
Zauvijek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proljeća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao rijeke mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboravit se neće
ni kad im kose budu posijedjele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umrijeti,
pamtit će te on, sjetit će te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osjećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sjećanje nam banu i kad zavolimo druge -
i osjetimo se nesretni i krivi.
D. Maksimović
VJEŠTINA
Vještina gubljenja je nešto dosta lako,
s većinom toga, kao da normalna je stvar
da bude izgubljeno; s gubitkom to je tako.
Svaki dan nešto gubiš, shvati to onako,
bez veze: ključ, dan, sat, čiji dragi dar.
Vještina gubljenja je nešto dosta lako.
A onda gubiš sve brže, više: podjednako
imena, mjesta, odredišta, kud te žar
za mijenom nosi. Pa što, ništa naopako!
Izgubila sam mamin sat! Stan, jako - jako
drag, predzadnji il' zadnji, od njih par.
Vještina gubljenja je nešto dosta lako.
Izgubila sam, dva, draga grada. Potom, glatko,
tri zemlje, dvije rijeke, kontinent. Koban kvar.
I fale mi, no trpim, al onako, mlako.
-No izgubim li tebe, (vedar glas tvoj, svako
pomicanje ruku), neću lagati. Čini mi se bar:
Vještina gubljenja je nešto dosta lako,
no, može biti (to napiši!) stravična, još kako!
E. Bishop
==========
Ljubav je čarobnica, vila koja preobražava
bezvrijedne stvari u radost i stvara kraljice
i kraljeve od obične gline.
Ona je miomiris tog čudesnog
cvijeta - srca - i bez te svete strasti,
te božanske omame,
mi smo manje od zvijeri;
a s njom je zemlja nebo,
a mi smo bogovi.
R. G. Ingersoll