Sve što mladi vole

petak, 30.11.2007.

Kukavice Part 1

Baš je postalo hladno. Nije to ona zima, kao od prije par godina, kad smo se bezbrižno gađali nakupinama snijega i urlali na sav glas, ova je nešto drugačija. Prvo, nema tu više one mladosti koja je grijala i mozak, i tijelo, i dušu, ove zime nema mladosti. Drugo, previše hladnih, a ni jednog toplog osjećaja nema da grije ova ozebla lica što se kotrljaju oko nas. Niz ulicu. Ne pitam se zašto jer mi je dosta odgovora, baš kao i Satanu, koji se jutros nije želio probuditi. Mrmljao je o koalicijskim listama, crkvenim običajima i stanju na tekućem računu, a nisam ni ja bio bolje raspoložen. Pogled sa balkona nije donosio ništa što bi nas veselilo, pa smo balkon prekrižili kao izvor nadanja.
Dan zapravo nije ni bio počeo kako spada, ali smo mi sinoć tolike izvore enegije utrošili na ta nadanja da će svanuti jedno prekrasno jutro. Nije bogami ništa svanulo. Da nemamo sat, a skoro ga i nemamo jer on radi prema slobodnoj procjeni situacije, ne bi znali ni koje je doba dana. A mislim, pošto je uvaženi gospodin Satan razbio i posljendnju telepizdiju, da ne znamo više ni koji je dan. Godina nam je još uvijek stabilna, jer onaj golišavi kalendar imamo čitav. Mislim da je to jedina stvar u ovoj našoj jazbini koja je savršeno očuvana. Baš je prekrasan taj kalendar. Prekrasno je znati sise... ove godine i mjesece, a datume prema potrebi. Jer, maleni su ti datumi među svim tim mesom. Seksualno.
Neko zvono se čuje, al nemamo mi volje za takav vid rekreacije, pa odlazak to portafona propada. Zvono uporno, al ni mi se ne damo. Nismo mi neki isprdci. Imamo svoje principe. Nek' zvoni, nitko ga ne tjera da zvoni, al će mu Satan jebat sve po spisku ako se odluči spustiti do haustora. Jezik pregrizao! Eno ga, krenuo je.
Pet minuta je bio muk, a tada je odzonilo cijelo stubište. Nekakav urlik je kolonizirao zgradu. Uplašio sam se i same pomisli na Satanovu nervozu i naravno, na sudbinu upornog zvonara. Bio je to poštar. Onaj dobri i pošteni poštar što nas je samo jednom zakinio u vidu neisporuke računa zbog kojih smo kažnjeni. Nisam se nikada naljutio na njega, a ni Satanu nisam nikada o tome pričao. Taj čovjek mi je oduvijek bio čudan, u prvom redu zato jer je poštar. Mislio sam da je to jako čudno zanimanje, a povrh toga - poštar je izgledao kao onaj VanGoghov pijani. Naravno, sve je to poštar, i jako cijenim te marljive ljude, pa se i ne mogu na njih ljutiti. Nikad.



Čuo sam stope kako mi se približavaju. Nisam čuo psovke, ali mrmljanje na ovim frekvencijama je govorilo samo za sebe. Eto Satana, ulazi on, ko John Wayne. Apsolutno discipliniran, neuništivi Satan sa abnormalno velikom kuvertom u ruci se smješkao u špijunku. Otvorih mu, a on se nasmija. E tek tada sam se uplašio. Znam da se on smije samo kad je kritično, i da nakon toga slijedi deformacija emotivne stabilnosti i s njegove, a i s moje strane. Al, ovaj put sam se prevario. Zaista je bio vedar, taj crni, visoki čovjek. Satan. Luđak kojeg ništa ne može zaustaviti, sada se smije.
Ili sam ja lud što mi je to nejasno, ne znam. Al brate, ovo nisam vidio od prošlog ljeta. Čudne faze. Budala.
Eto, odlučio on konačno i otvoriti tu žutu, ružnu kuvertu abnormalnih dimenzija. Budala je izgubio ključ dolje kraj ulaza, pa mi je naredio da ja otvorim kuvertu, dok on iste pronađe. Skladno s tim, uzeo sam velike nožice iz ladice, one koje smo kupili kada je Satan imao rođendan, da otvorim tu glupost koju mu je isporučio ludi poštar. Nisam ni počeo kidat' taj jebeni karton, kad eto njega, još sretniji no prije. Glasno je izjavio, a njegovo glasno je zaista glasno, da su ključevi prokleti pronađeni. Da znam kako izgleda Hitlerova govornica, sigurno bi ju zamislio pred njim. Dobro, ostavio sam te usrane škare njemu pa da on otvori to sranje što ga je toliko uveselilo. Nije ih ni pogledao nego je onim svojim crnim zubima iskidao kartonsku kuvertu i iz nje izvukao još jednu prekrasnu kuvertu u obliku pravokutnika.
NIsam mnogo razmišljao, već sam odmah zaključio da je riječ o bombi, ili kakvom drugom terorističkom napadu na našu rezidenciju ili prekrasnu nam državu, pa sam mu oteo taj đavolji predmet iz ruku i mimički mu dao na znanje da sam u pravu te da umukne. I to odmah!

I poslušao me. Nazvao sam policiju, te im ispričao o proteklom događaju. Gospodična sa druge strane žice mi se nasmijala, a to nisam očekivao jer smatram da takvi službenici moraju biti smrtno ozbiljni, posebno kada je riječ o istim takvim, smrtno ozbiljnim temama. No, ona mi samo reče da se umirim i otvorim paket. Strašno!
Reko sebi - ajd' pa ako se nešto i dogodi, netko drugi će snositi odgovornost, a to će biti ta uvažena gospodična sa telefonske linije. Zamolio sam ju da bude uz mene, makar virtualno, dok otvaram atomsku bombu. Opet se nasmijala i rekla mi da će sve biti u najboljem redu.
Satan je držao usta otvorenima i nije ih zatvarao. A šutio je. Promatrao sam tu koloritnu slinu kako se slijeva na pločice. Činilo mi se da se njemu čini da ću izvaditi kilo janjetine iz toga, a on nije ni slutio da činim globalno dobro žrtvujući se za svoju zemlju. I žrtvujući njega, naravno. Rekao sam mu da ode u drugu prostoriju jer ne moramo pogibati obojica, ako već netko mora. Samo me pogledao, kao da će me prokleti, ali je i dalje šutio i gledao moje ruke.

četvrtak, 22.11.2007.

D ž u l i

Nešto smo Satan i ja pregledavali stare kasete sa tavana, i sjećali se nekih ljepših vremena. On se nije mogao pomiriti s tim da dječaka više nema tu s nama i da njegova majka smatra da je Satan loš uzor za njega, pa sam ga smirivao toplim melodijama. Nisu to bile one melodije Jadrana, što smo ih obićavali gledati i slušati prije nekoliko godina, bile su to neke druge melodije. Melodije svega, pa tako i one Eurovizijske, prave uspješnice, i ponosne himne naših prostora. Satanu se svidjela jedna više od ostalih. Bila je to Džuli. Slijedi Džuli. Za Satana.

petak, 09.11.2007.

Sanjao sam požar

Te čarape nikako nisu mogle biti suhe, no i mokre su služile svrsi. Valjda čarape i nemaju neku posebnu svrhu, osim da budu - čarape. Tako ni ona slova, što ih svakodnevno dešifriramo sa onih prokletih plakata, parola, žutih novina ili, nedajbože, crnih knjiga - nemaju neku posebnu svrhu, osim da budu - slova.
Kiša je padala po svemu onome što može biti mokro, pa tako i na moje čarape, koje ionako nisu bile suhe. Prokletnici iz kuća su se zadovoljno smješkali, guzicama čvrsto pritegnutim uz fotelje. Mrzili smo ih. Ubiti, mrzili smo sve. Sve ono što nas je odvajalo od nas samih. Mrzili smo sve one lokve, i sve one semafore, mrzili smo automobile i kišobran, kojeg nismo imali.

Kada sam ustao, vidio sam Satana koji je već ispijao kavu na balkonu. Rano jutro je dopuhalo suhe listove pred naš prag, a ja sam bio lijen da ga počistim. Satan nije, on je već bio "in da mud", pa je, pokušavajući zviždukom simulirati nekakvu melodiju prastare Dylanove kompozicije, u tren "potjerao" lišće u neku drugu dimenziju. Lišće se, tako, izgubilo. Tražio ga vjetar, no Satan ga je zbunjivao nedefiniranom kakofonijom koju je, tako samouvjereno, proizvodio, pa se i vjetar na tren izgubio i zaboravio na to lišće. Ono ostade.

Kava je bila hladna, pa sam zaključio da je Satan na nogama mnogo duže nego što sam mislio, ili voli piti hladnu kavu. Prva solucija mi se ipak čini realnija. Sjeli smo na kauč i gledali u televizor. Dugo. Nismo ni znali koliko je gluhog vremena prošlo u tom našem nemiru, ali smo se tješili pogledima. Svećenik je propovijedao o izbornim kandidatima, a tada je Satan nogama izudarao ekran, koji je eksplodirao. To nam je četvrti TV ovog mjeseca. Ili se on mora smiriti, ili moramo prestati gledati takve sadržaje. Razmišljam o tome da isprogramiram televizor tako da više ne primamo signale takvih emisija, jer on strašno voli gledati takve emisije. Tako se liječi i hrani. A onda ju razbije. Možda nas ipak prije isključe, jer račune nismo platili odavno, a i ne pada nam na pamet da ih platimo. Što da platim? Dosta mi je televizijskih olupina po ulici. Ni radio nije daleko, no njega sam zaključao u sobu. Lagao sam mu da je i radio "riknuo", no znam da ga on vidi.

Ustali smo i krenuli negdje. Nakon par minuta smo shvatili da nam to i nije baš bila najbolja ideja, jer nismo ni znali gdje želimo ići, pa smo se vratili u prvobitni položaj. Odlučili smo razgovarati. No, ni to nam nije išlo od ruke. Izvadio sam papir na stol i podijelio nam olovke. Dogovor je bio da, prvo on, a zatim i ja, napišemo po jednu riječ.
Satan je napisao: "Vrelo".
Nisam ga doživio kako spada, pa sam razmišljao o toj riječi i njenom značenju. "Vrelo" je nešto što je vruće, ali "vrelo" može biti i nekakakv izvor ili posuda. Ne znam, nisam knjige odavno čitao. Ipak, igrao sam na kartu iznenađenja, pa sam napisao: "Je".
Satan nije puno razmišljao, već je, onako pun sebe, kakav je i inače, napisao: "Kurac".
Da smo imali nekakve rakije, sigurno bi se sada valjali po podu i plakali od nevolje, no sada smo se samo smijali, a on je pljuvao po podu. Tako on izražava svoje emocije.
"Vrelo je kurac" - napisali smo na drugu stranu papira i otišli u fotokopirnicu, jedinu koja je radila na ovoj strani grada. Na ulici smo bili mi, par štakora i dva glavata čovjeka. Štakori su preglupi, pa smo prišli ljudima i zamolili ih par kuna. Ljudi su nas pogledali i pružili nam šaku kovanica. Bilo je točno 7 kuna i 30 lipa. Zanimljivo. Kiša je i dalje kapala po svemu, a mi smo se nadali da će prestati. Satan ne podnosi kišu, pa je pretukao neku ženu na stanici i razbio joj kišobran. Nije ga želio imati, samo je bio frustriran činjenicom da ga ona ima. On je želio da kiša prestane. Nije prestala.
Sav novac smo dali gospođi koja je radila u fotokopiraoni i zamolili ju da nam fotokopira naš papir. Nije se smijala, iako smo to očekivali. Tada je Satan totalno popizdio i ispljuvao ženu, ni krivu - ni dužnu. Ona je plakala, a bila je mlada, pa smo ju tješili sat vremena. Satanu je bilo žao pa joj nismo zalijepili papir na leđa, kao što smo to učinili svima ostalima koje smo sreli.

Dvadesetak ljudi je hodalo s natpisom "Vrelo je kurac" na leđima, a ostali su im se smijali. Mi smo pljuvali s mosta na automobile koji su se borili sa kišinim lokvama. Neko dijete je plakalo u ulici do nas. Satan jako voli djecu i užasno je ljut kad ona plaču. On obožava djecu. Poveli smo dječačića sa sobom kući i osušili ga. Nešto kasnije, Satan mu je pripremio jelo, a mali je jeo k'o veliki. Svi smo sjeli i gledali u rupe u zidu, koje je Satan producirao vrhunskom tehnologijom otvaranja jogurta. Mali se smijao, a Satan je od sreće pljuvao po podu. Dječak se poplašio i prestao se smijati, a Satan je pomislio kako je rastužio to maleno djete, pa je i sam počeo plakati. Dječak mu se smijao, a ja sam pokušavao utješiti obojicu. Izvadio sam novine iz kaputa i zamolio Satana da pročita nekakav vic ili priču koja će nam biti smiješna. Satan je pročitao nešto o zakonu i ljudima koji bi ga trebali prakticirati, ali i nekakav članak o nezaposlenom samohranom ocu, nakon čega je - vidno ispižđen - pojeo čitave novine. Odlučio sam ga snimati dok ih jede, kako bi tu snimku kasnije poslao nekom novinaru koji bi nas nagradio. Dječak je gledao zbunjeno.

Godinu dana smo se trudili udovoljiti dječaku i pružiti mu sve što mu je bilo potrebno, odričući se vlastitih satisfakcija, kao što su - alkohol, plaćanje računa, čokolada, toaletni papir i zubna pasta. Dječaka smo upisali u školu i kupili mu knjige. On je bio jako pametan i volio je učiti, a Satana je prozvao "Ludi". Nismo se smijali jer smo znali da bi Satan mogao opet pobrkati lončiće. Čekali smo da se Satan nasmije, no on to nije učinio, već je istrčao iz kuće. Nije ga bilo dva sata, a vratio se mokar kao miš. Vani je padala kiša, a Satan je trčao po ulici urlajući nekakve parole upitnog moralnog sadržaja. Ni on sam nije bio siguran u svoju seksualnost, no nitko to nije morao znati. Ipak, cijelo susjedstvo je patilo.
Satan je imao dvije djevojke, ali ni jednu nije volio. Mislio je da je možda peder, no nijedan peder nije ni sličan Satanu, pa sam odustao od te teze.

Dječak je našao majku, a ona je Stanu poklonila svoj automobil, no Satan ga je uništio i razbio.
Satan je u bolnici i svaki dan ga dječak posjećuje.
Bolnica nema ni jednu televiziju više.
Satan se vraća sutra

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv