I sad, baš kad ne treba, dolazi mrak. Po tko zna koji put, sletio je na ulice tužnoga grada i zamrznuo korake sjena koje su lutale u nepoznatom smjeru. Mrak je šutio, ali koraci su se, klapajući, škripući, poričući stvarnost, borili protiv njega. Samo oni su razbijali tu bolnu tišinu mraka. Neke ptice, glupo lepetajući krilima u prazno, bježe od mraka, da ih on ne zarobi, da ih ne prestraše sjene, da ih ne stignu koraci. Zato se savršeno tiho, u daljini, još samo čuje pomicanje zraka, vjetra.
Nepotpuna tišina, glasna i gluha, hvata korake u svoj tunel opasne stvarnosti. Pogledi još nisu sasvim slijepi, sjene vide mrak, pa svoje korake odvlače kućama, i oni sada postaju sve tiši. I tiši… Polako, ali sigurno, nestaju sa pločnika. Bježe od mraka. Rađa se neka dosadna tišina. Lica prestaju biti vidljiva, pokreti postaju sporiji, pogledi nesigurniji, udisaji bučniji. Hladno je. Pobjeglo je i sunce. Sve je pobjeglo. Više nema sjena, ni ptica, osmijeha, glasova, nemira. Ulice su pod vlašću novog boga, novog cara – mraka, vladara Svemira.
Mirisi su blagi, ali živi. Tako, mrak miriše na vlažne oblake nošene vjetrom preko beskonačnog neba, koraci mirišu na borbu, na rat, a sjene na prazninu. Oni pogledi, koji su uspjeli postati oštriji od mraka, još uvijek pokušavaju uloviti neku kretnju, neki drugi živući pogled.
Više nema riječi među sjenama, jer me je oblio hladan mrak, da se ne vidim.
Više nema pogleda da me tjeraju u kut, jer nemam više snage.
Više nema osjećaja koji su me činili jačim, pa više nema ni soli da me brani od zla, jer nestalo je i more, a i zrak. Završava li uvijek ova predstava ovako, ili možda postoji kompromis, dogovor ili nečija pobjeda. Postoji li, majko, pobjeda?!
< | listopad, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Papir trpi sve.
SAD ĆU TI REĆ'
Sad ću ti reć' i dobro me slušaj,
sve one moje riječi baci u more, dok još je plavo.
Uzmi mržnju i tako me kušaj,
svaki zalogaj dvaput prožvači, dvaput me slušaj.
Zaboravi na ono što je bilo, slušaj,
sada govorim u ime svega, budi čovjek pa me slušaj.
Ne okreći glavu kukavice jedna, samo šuti i slušaj,
zadnji put, samo te molim, ljubavi - slušaj!
Pazi na pogled i riječ, slušaj,
ne želim ti sreću, ni dobro, ni zlo, već bogami ljubav.
Samo na tren, boli kušaj,
ne pitaj riječima, mislima, samo me slušaj.