|
Linkovi
ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU
DA TE MRZE A DA TI SE DIVE
ŠTA BI DAO???
Bijelo dugme
sanjambudna@net.hr
Put
Promijeniti sebe jedini je cilj,
tražiti put do cilja, jedini je smisao.
Biti na putu traje cijeli život.
Moći uživati u traženju i putovanju
Prekrasna je zadaća.
Rano ili ne ljupce ti šaljem....
Volim te gledati dok topla snivaš....
ali budnu te želim.......
dok te ljubim da ništa ne skrivaš....
ni pogled ni osmjeh ni radost ni žar......
i tijelo svoje da daš mi ko dar.....LJUBIMSAN OSMISAM
SVESAM
Četiri ljupca-dva sam= 8 sam
Peta stuba- ja sam= 8 sam
Po dvoje – sve sam=8 sam
|
svjetlost
27.08.2006., nedjelja
Moja kuća
Moja Kuća
Kad sam se onomad vratila s malim ratnikom u svoj rodni grad, obezglavljena, izgubljena i shrvana svime što me do tad snašlo, usanjala sam san o vlastitoj kući. Godinama sam ponavljala u svojoj glavi priču, mislila o detaljima, željela je. Nada se gubila i uzmicala pred stvarnošću. Pričala sam o njoj malom ratniku, ali on nije baš previše vjerovao. To je i mene obeshrabrivalo, jer u stvari nitko osim mene, nije vjerovao u moj san. A i činjenice su pokazivale da nema šanse da dobijem svoj ključ.
I kad sam nakon nekoliko godina uspjela prodati, zajedno s rođacima, kuću u rodnom mjestu moga oca, nekako je zasjala u meni ponovo zapretena nada. Bilo je to premalo novaca, možda za jedan sasvim mali stan, koji nikako nisam željela iz niza razloga. Djelovalo je to bahato, ali sam ipak odlučila boriti se za sebe. I nisam više o tome nikom govorila. Savjeti su pljuštali sa svih strana, svakako dobronamjerni. Pokolebana praktičnim ocjenama svojih bližnjih, krenula sam u potragu za manjim stančićem. A tražila sam svoju kuću. Novaca nije bilo dovoljno, pa sam ih sakupljala marljivo svakog mjeseca. U međuvremenu sam dobila i dodatni posao, koji mi je donosio veliki dodatni prihod. Svakom sam stanu našla prigovor. Stvarno kad sad razmislim o tome, djelovala sam obijesno. U stvari sam samo slijedila svoj san.
Nakon bezuspješnih pokušaja traženja stanova, zbog njihove previsoke cijene, nakon jedne nedjelje provedene u očajničkim suzama, krenem razgledavati kuće, uvjerena da su one još puno skuplje. Tu sam se tek nagledala užasa. Ruševina koje je trebalo tek prirediti za useljavanje ili pak gotovih useljivih kuća što im se cijena pela do samog neba.
I konačno jednog dana na nagovaranje moje majke (one nam uvijek nekako pogode snove), dođem do svoje sadašnje kuće. Prizemlje je bilo u lošem stanju, ali kako sam se i sama godinama bavila prodajom nekretnina, moje je iskusno oko primijetilo da ne treba puno da se isti prostor dovede u pristojno stanje. I da ću to moći napraviti sama uz neznatni trošak i pomoć prijatelja.
A kat je bio predivan, s neobičnim rasporedom, puno svjetla, sjajnim drvenim podovima i svime što je odjednom izniklo iz mog sna. Onako ovlaš pogledavši prvi puta, osjetila sam da je to možda to. Bilo je potrebno da je pogleda moj sin, jer je on jedini trebao dijeliti samnom dom. Njegove sam riječi prepoznala kao potvrdu svoga sna. I odlučila. A moja je majka prepoznala već prije moju odluku, pa je podigla kredit, kasnije sam ja još jedan. Peripetije oko papira sredila sam sama i nakon pregovora sa četrnaest suvlasnika od kojih su neki stanovali van mjesta i države, potpisala sam ugovor, podijelila svakom usitnjeni novac spremljen za te namjene i dobila ključ. Promijenila ga i ušla u svoju kuću.
Radove sam izvodila sama uz pomoć prijatelja koji su dolazili kako je tko mogao, darovali mi nesebično svoje vrijeme, trud i osmjehe. Osim materijala nisam platila ni jednog centa za radove. Čak ni one majstorske na podu u malom dnevnom boravku, koji je trebalo zamijeniti. Tu sam kupila najjeftiniji jelov otpad u firmi gdje sam bila šef, a moji su mi radnici, majstori stolari, izradili predivan brodski pod koji sam sama lakirala. Jedino što sam platila bili su sitni vodoinstalaterski radovi u kupaoni.
Žena koja je živjela u toj kući prije mene i umrla bez igdje ikoga, bila je vrlo skrbna i prilično imućna. Očito je voljela svoj dom i pazila na njega koliko je mogla. Njeni su nasljednici, prema dogovoru, uzeli sve pokretne stvari koje su im trebale. Od onog što je ostalo, uredila sam kuhinju, dnevni i svoju sobu. Nešto sam dokupila, nešto dobila od majke, a sin je od bake dobio novu sobu. Htio je plavu boju.
I nakon nepunih mjesec dana, svakodnevnih cjelodnevnih radova, dok me sunce poslužilo, a u pauzi od posla promatrala s balkona šume moga kraja, uselila sam u svoj vlastiti dom.
Toga sam dana bila sama, majstori su otišli, pod sam lakirala u dnevnoj sobici pa nije nigdje bilo za sjesti nego u hodniku. Sin je bio kod svog oca. Nekako je sve utihnulo. Glazba s radija pratila me u poslu i tek sam tada shvatila da se moj san ostvario. Tople suze kapale su licem i uz čašu viskija nazdravila sam svojoj hrabrosti i svima kojima su mi pomogli da steknem svoj dom.
I danas, tri godine nakon, ponovo završavam jedan posao. Sad je prvi kat zaista predivan sa starom kupaonom koju sam uredila da služi, višnjinim boravkom crveno-bijelih zidova, roza tepiha i okruglog stola od punog drveta. Na zidu uske police s raznim darovima, sjećanjima i simboličnim figuricama. Kuhinja plavo zelena, napravljena rukom vrsnoj majstora po mjeri starih nepravilnih uglova sa morskim šljunkom na radnoj plohi.
I moja soba svijetlo prljavo ljubičastih zidova, breze i višnjinog drveta, čupavih bijelih tepiha i stolice boje slonove kosti. U uglu stroj s kojeg pišem, fontana plesa što sam je dobila na dar od kolega s posla i još mnogo dragih stvari što čine moj život. I nadasve dosta cvijeća koje sam zapustila prošlih godina.
Ovu zimu dočekat ću radosno, jer su na proljeće osvanuli po stanu bijeli stanovnici-radijatori. Pa mogu mirno s prozora gledati kristalne pahulje i vjetrovite nanose.
To je Moja Kuća s našom dušom što se raduje.
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
Opis bloga
Igra svjetlosti i sjene
svakodnevna
izazovna
zabavna
zamorna
ples katrana i zlata
na vrelom asfaltu
dok koračaš
zagrljaj vjere i sumnje
dok spavaš
šum mora i pustinjski prah
dok si zbunjen
jedino zlato svjetlom sja
more buči, vjera traje
kad voliš
Ratnici Svjetlosti prepoznaju se po pogledu. Postoje na svijetu,dio su tog svijeta, i u svijet su poslani bez torbi i bez obuće. Mnogo se puta osjećaju kukavički. Postupci im nisu uvijek ispravni.
Ratnici Svjetlosti pate zbog besmislica, zaokupljaju ih nevrijedne stvari, ne vjeruju da će ikad sazrijeti. Često se smatraju nedostojnim svakog blagoslova ili čuda.
Ratnici se Svjetlosti nerijetko zapitkuju koja je njihova uloga. Mnogo im se puta čini da život nema smisla.
Zato i jesu Ratnici Svjetlosti. Jer griješe. Jer pitaju. Jer neprestano tragaju za smislom. I naći će ga.
Paulo Coelho
LJUBISAN-PETISAM
Ljupci naši životom kruže
Suze tvore u ruže
Reči ljute molitvom šute
Duše se naše druže
Snena radost danima našim
Vraća se ispočetka
Ljubav stiže srcima dvama
Zlato svoje čeka
Nižemo tako lanac sjajni
Dukata parnih rednih
Čašću točen verom gonjen
Samog života vrednih
Karika svaka jednako važna
Pesmom sreće igra
Sliku krasnu šarenih boja
Rukom vaja čigra
Plešu lako ritmom sjajnim
Dukati zlatnog lanca
Bude onog srcu dragog
Usnulog moga znanca.
|
|