Voyager-nova generacija
nedjelja, 14.12.2014.
Hrvatska u ratu i raspadu Monarhije, stvaranje Države SHS
Hrvatska je izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. dočekala kao dio Austro-Ugarske, administrativno podijeljena između austrijske i ugarske polovice države; Međimurje i Baranja bili su dio Kraljevine Ugarske, Kraljevina Hrvatska i Slavonija bila je zaseban dio ugarskog dijela monarhije, Dalmacija i Istra bile su u austrijskom dijelu, dok je Rijeka bila izravno podređena Budimpešti.
U razdoblju nakon izbijanja I. svjetskog rata u Dalmaciji i u Istri prestali su zasjedati zemaljski sabori, a sve do ljeta 1918. sprječavana je bilo kakva politička djelatnost. U Hrvatskoj i u Slavoniji Sabor se povremeno sastajao, no proglašenje ratnoga stanja i pritisak vojnih vlasti i ondje su u mnogočemu ometali političko djelovanje oporbe, koju su činili milinovci (pravaši Mile Starčevića), frankovci i radićevci.
Hrvati su se uglavnom borili na srbijanskom bojištu te u Galiciji (protiv Rusije) i na Soči (protiv Italije), iako je manji broj Hrvata sudjelovao u borbama i na drugim bojištima. Dio Hrvata sudjelovao je i na strani Antante: hrvatski dragovoljci iz prekomorskih zemalja (ponajprije iz SAD-a) te vojni zarobljenici ili bjegunci iz austrougarske vojske. Hrvatska je u ratu pretrpjela ogromne ljudske i gospodarske gubitke, koje je još više povećala španjolska gripa krajem rata. Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu najvjerojatnije su iznosili oko 190.000 ljudi, dok se navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava.
Nakon objave rata u Trojednoj Kraljevini je uveden sustav izvanrednih zakonskih mjera. U njemu je nadzor nad novinstvom i novinarima predstavljao najvažniju zadaću. U slučajevima kada bi novinari prekršili propise vojne cenzure, vojne uprave bi ih unovačile i rasporedile na bojišnicu. Vojna cenzura ugasila je listove "Hrvat" i "Hrvatski pokret", starčevićanska glasila. Unatoč neslobodnom izvještavanju i cenzuri, zanimanje javnosti za novine je značajno poraslo. Potkraj rata, 1918., dnevna naklada svih novina u Zagrebu je porasla na 150.000 primjeraka, što je bila peterostruka prijeratna naklada
Pod utjecajem Oktobarske revolucije u Rusiji, širenja Lenjinovih ideja, ali i očajnog položaja hrvatskih vojnika i mornara, teškog stanja u pozadini i besmislenog produljenja ratnih operacija, od početka 1917. dezerterstvo, pobune vojnika i mornara i bjegovi saveznicima su postali česta pojava. Već 1917. godine zabilježeni su prosvjedi mornara u ratnim lukama Austro-Ugarske. U Puli su se istaknuli proturatni prosvjedi, a bilo je i dezerterstva. Veliki štrajk 11.000 radnika arsenala koji su tražili primirje, veće plaće i bolju prehranu izbio je 1918. godine.Iz Kumbora je u Brindisi prebjegla posada hidroaviona K-307. Iz Šibenika je u Italiju prebjegla torpiljarka T-11. Mornari František Koucký (Čeh) i Ljubomir Kraus (Hrvat) pokušali su bijeg iz Pule torpiljarkom T-80, ali su izdani te osuđeni na smrt i strijeljani. Podržavajući radničke nemire, mornari s ratnih brodova Erzherzog, Prinz Eugen i Aspern, otkazivali su poslušnost zapovjedništvu. Zbog neposluha je 35 pripadnika Hidrobaze u Puli kažnjeno dugogodišnjim zatvorskim kaznama.Jedna od najvećih pobuna bila je slavna pobuna mornara u Boki Kotorskoj (1. veljače 1918.), kojoj su na čelu bili Hrvati. Na sjeveru Hrvatske, dezerteri iz Domobranstva, poznatiji kao Zeleni kadar, neorganizirano su pljačkali i palili po plemićkim dvorcima i veleposjedima te ih preotimali i prisilno parcelirali. Procjenjuje se da je broj zelenokaderaša krajem rata iznosio oko 50.000. Među vojnicima i stanovništvom popularna je bila zabranjena rugalica: "Care Karlo i carice Zita, što ratujete kad nemate žita?!"
U srpnju 1918., do Hrvatske je došla i španjolska gripa, koja je diljem svijeta pokosila 20 milijuna ljudi. U Zagrebu je 1918. godine tjedno umiralo u prosjeku 60 stanovnika. U najtežem razdoblju epidemije taj broj je porastao na više od 200 osoba, s vrhuncem u drugom tjednu prosinca kad se broj umrlih u Zagrebu penje na 264. Samo u Zagrebu je u nepuna četiri mjeseca odnijela više od 700 života, a na čitavom području Hrvatske vjerojatno više desetaka tisuća. Suvremenici su procjenjivali kako je od gripe u drugoj polovini 1918. oboljelo gotovo 90 % stanovnika Hrvatske, a procjenu od 15.000 - 20.000 stradalih u Hrvatskoj valja uzeti kao donju granicu broja žrtava epidemije.
Godine 1918., raspadom Austro-Ugarske, u Hrvatskoj nastupa razdoblje bezvlašća i opće nesigurnosti. U Slavoniju ulazi srpska vojska pod izlikom uvođenja reda, potpomognuta francuskim kolonijalnim trupama (Vijetnamci, Senegalci...). Tom prigodom izvršene su mnoge pljačke i ubojstva seljaka.
U Hrvatskom Saboru nakon izbora 1913. većinu je imala Hrvatsko-srpska koalicija. Njezina je vodeća ličnost bio Svetozar Pribićević, koji se zalagao za stvaranje jedinstvene južnoslavenske države. HSK se držala oportuno, surađujući s ugarskom vladom, te se nije javno izjašnjavala o preustroju Monarhije. Oporbu su činili frankovci i HPSS, okupljeni u privremeni savez Hrvatski državnopravni demokratski blok (nastao nakon što su ih napustili "meki" pravaši Starčevićeve stranke prava, približivši se jugoslavenskoj opciji). Zajednička im je bila ideja trijalizma, stvaranja Kraljevine Hrvatske s visokim stupnjem autonomije u sklopu Austro-Ugarske. Gotovo tijekom cijeloga rata Stjepan Radić je vjerovao u uspjeh Monarhije i povoljno rješenje hrvatskoga problema u njezinome sklopu. No, prema njegovu kraju, to mu više nije dogma pa u saborskome nastupu u rujnu 1917. ističe:
Ako se ovako dalje bude s nama radilo, ja ću biti prvi, koji se neće bojati vješala i koji će viknuti: dolje Habsburg!
(Stjepan Radić, Sabor, 1917.)
Budući da je Koalicija ostala dosljedna u svojoj pasivnoj politici i u svojoj potpori vladi, u Hrvatskoj i Slavoniji izbjegnuta je mogućnost uvođenja izvanrednoga stanja. Političke snage u zemlji nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom, koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918.
Politički život u Hrvatskoj i u Habsburškoj Monarhiji oživio je donekle u kasno proljeće 1917., u svezi sa sazivom austrijskog parlamenta, odn. u svezi sa Svibanjskom deklaracijom, koju su 30. svibnja objavili hrvatski i slovenski zastupnici u Carevinskome vijeću, okupljeni u Jugoslavenskome klubu. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine na temelju nacionalnoga i hrvatskoga državnog prava u jednu samostalnu državu pod vlašću Habsburgovaca. Na taj su zahtjev prvi u Hrvatskoj pozitivno reagirali milinovci, pravaška skupina koja je od tada odlučno počela zagovarati program stvaranja jugoslavenske države. Zastupnici Jugoslavenskoga kluba, na temelju narodnog načela i hrvatskoga državnog prava, zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburško-lorenske dinastije, te izjavljuju da će se svom snagom zauzimati za ostvarenje zahtjeva svoga jednoga te istog naroda
Izjašnjavanje Jugoslavenskog kluba za ostanak Južnih Slavena u Monarhiji izazvao je nezadovoljstvo Jugoslavenskog odbora i Trumbića.
Predstavnici saborske oporbe (HSP i HPSS) su svoj prijedlog trijalističkog rješenja hrvatskog pitanja unutar Monarhije pročitali na sjednici Sabora 7. veljače 1918.
Zajedno sa Slovencima želimo i hoćemo do kraja izgraditi svoju narodnu demokratsku državu Hrvatsku. U toj će hrvatskoj državi naša braća Srbi imati sva ona prava, koja i mi. Budu li se Srbi protivili ovoj hrvatskoj državi, nastojat ćemo iz svih sila, da ju oživotvorimo i bez njih, pače i protiv njih, jer smo uvjereni, da bez jedinstva sa svim Slovencima i bez cjelokupnosti povijestne hrvatsko-bosansko-dalmatinske trojednice nema hrvatskomu narodu ni obstanka, a kamoli napretka..
Stjepan Radić, Sabor, 7. veljače 1918.
S druge pak strane, Starčevićeva stranka prava preuzela je vodeću ulogu u povezivanju svih stranaka i skupina koje stoje na stajalištu jedinstvene južnoslavenske države. U Zagrebu je 2. i 3. ožujka 1918. organiziran sastanak predstavnika iz južnoslavenskih zemalja Monarhije na kojem je prihvaćena Zagrebačka rezolucija, u kojoj se traži stvaranje demokratski uređene južnoslavenske države.
Radićev HPSS nije prisustvovao sastanku zbog neslaganja s rezolucijom, a HSK je smatrala da je za istupe još prerano. Na sastanku je zaključeno i da se treba pristupiti stvaranju narodnih organizacija koje će se spojiti u jedinstveno tijelo. Uskoro su te organizacije osnovane u Dalmaciji, Istri, Hrvatskom primorju i Bosni i Hercegovini. Uskoro se HSK ipak priključila Narodnom vijeću i sukladno većini u Saboru preuzele glavnu riječ. 5. listopada u Zagrebu je stvoreno jedinstveno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Predsjednik je postao Anton Korošec, a potpredsjednici su bili Ante Pavelić (zubar) i Svetozar Pribićević.
Dakle da zaključimo polovicom travnja 1918. ideju o stvaranju zajedničke države južnih Slavena podupro je i Stjepan Radić, koji je do tada zastupao ideju o preuređenju Monarhije u duhu austroslavizma. Rješenju hrvatskoga pitanja u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati, ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. Svetozar Pribićević, koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkoga okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces "nacionalne koncentracije", ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka rezolucija, koja se zauzimala za stvaranje zajedničke političke organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju "državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija". Tek u jesen 1918., nakon proboja Solunskog bojišta, u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Hrvatsko-srpska je koalicija pristala na osnivanje Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba.
Tražimo nezavisnost, sjedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narodnoj državi u kojoj će plemenite osobine troimenog jedinstvenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba biti očuvane, te po želji sastavnih narodnih dijelova poštovani državotvorni kontinuiteti historičko političkih teritorija uz potpunu ravnopravnost plemena i konfesija.
I. točka Zagrebačke rezolucije, na čijim su osnovama u ljeto 1918. ustrojena narodna vijeća.
Narodna vijeća su političke organizacije koje nastaju u južnoslavenskim zemljama Austro-Ugarske u završnoj fazi raspada Monarhije potkraj I. svjetskog rata.Poticaj za njegovo stvaranje dale su četiri stranke iz Banske Hrvatske (Starčevićeva stranka prava, Hrvatska pučka seljačka stranka, Srpska narodna radikalna stranka i Socijaldemokratska stranka), koje su 24. rujna 1918., nakon dvadeset dana pregovora, objavile ujedinjenje s Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji (osnovana u Splitu 2. srpnja 1918.), Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca za Hrvatsko primorje i Istru (osnovana u Sušaku 14. srpnja 1918.) i sa slovenskim Narodnim svetom (osnovana u Ljubljani 16. kolvoza 1918). Dana 5. listopada 1918. predstavnici tih političkih organizacija sastali su se u Zagrebu i utemeljili Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, te pritom sastavili Pravilnik.
U njemu se ističe da je Vijeće političko tijelo koje predstavlja sve Slovence, Hrvate i Srbe s prostora Ugarske i Austrije, a cilj je njegova rada ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u nezavisnu državu uređenu u skladu s demokratskim načelima. Dana 8. listopada 1918. u Vijeće se uključila i najjača stranka u Hrvatskom saboru, vladajuća Hrvatsko-srpska koalicija. Plenum Vijeća imao je 80 članova: 28 iz Banske Hrvatske i Rijeke, 7 iz Dalmacije, 3 iz Istre, 14 iz slovenskih zemalja, 18 iz BiH, te 10 iz Baranje, Bačke i Banata. Uži sastav Narodnoga vijeća SHS-a činio je Središnji odbor, koji se sastojao od 30 članova. Predsjedništvo Središnjeg odbora Vijeća, koje je bilo i Predsjedništvo Narodnoga vijeća SHS-a, činili su: predsjednik Anton Korošec, potpredsjednici Svetozar Pribićević i Ante Pavelić, te tajnici Mate Drinković, Srđan Budisavljević i Ivan Lorković
Upoznat sa stanjem u Češkoj i Slovačkoj te među Južnim Slavenima, car i kralj Karlo I. (IV.) objavio je 16. listopada 1918. Manifest, u kojem je obećao uređenje Austro-Ugarske Monarhije po načelu federalizma. No 19. listopada 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a objavio je Deklaraciju, kojom je odbacio Manifest Karla I. (IV.). U Deklaraciji je izražen zahtjev za osnivanjem potpuno samostalne i nezavisne južnoslavenske države. Time je Narodno vijeće SHS-a potpuno preuzelo cjelokupnu vlast, proglasivši se jedinim čimbenikom koji može voditi državnopravnu politiku. Narodno vijeće SHS je 19. listopada 1918., odbijajući ponudu cara i kralja Karla I. (IV.) o federalizaciji austrijskog dijela Monarhije, objavilo da »od ovog časa, opunomoćeno od svih narodnih stranaka i grupa, preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike«. Narodno je vijeće nastupilo kao političko predstavništvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji su živjeli u jugoistočnim područjima Austro-Ugarske, odnosno u skladu s tadašnjim političko-teritorijalnim podjelama, u Hrvatskoj i Slavoniji s Rijekom, u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goričkoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji i ostalim krajevima jugozapadne Ugarske.
U skladu s tim, 21. listopada 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a donio je odluku o osnivanju sekcija koje su se trebale brinuti za cjelokupan društveni, politički i gospodarski život. Pročelnik sekcije za narodnu obranu bio je Mate Drinković, agrarne sekcije Stjepan Radić, financijsko-političke sekcije Ivan Lorković, a sekcije za financiranje Narodnoga vijeća Grga Budislav Angjelinović.
Dana 25. listopada dvadeset zastupnika Hrvatskoga sabora, na poticaj Središnjega odbora Vijeća, podnijelo je u Saboru zahtjev da se konačno riješi pitanje raskida državnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom i osamostaljenja Južnih Slavena u smislu spomenute Deklaracije. Kao mjeru predostrožnosti, Narodno vijeće SHS uputilo je 26. listopada zapovijedajućim generalima u Hrvatskoj, Šnjariću i Mihaljeviću, upit hoće li što poduzimati ako Narodno vijeće prekine veze s Austro-Ugarskom, na što su odgovorili da ih veže prisega caru i kralju te da moraju upitati Karla, na što ih je on odmah razriješio obveza.
Za 29. listopada 1918. je bio u Zagrebu sazvan Hrvatski sabor. Znalo se da će zastupnici odmah na prvoj sjednici zaključiti prijelom u vezama s Ugarskom i Austrijom. Kako bi se ovaj trenutak hrvatske povijesti svečano obilježio, na zagrebačkom Markovom trgu se skupilo mnoštvo. Na trg su došli i hrvatski (većinom pričuvni) časnici, koji su 28. listopada sa svojih kapa poskidali stare austro-ugarske oznake i zamijenili ih hrvatskim. Veliko je oduševljenje zavladalo kada su se pojavile vojničke glazbe 25. domobranske i 53. pj. pukovnije, s kojima su došli vojnici i časnici. To je bio dokaz da su uz narodni pokret pristali general Šnjarić i podmaršal Mihaljević. Oni su se sa čitavom oružanom silom stavili na raspolaganje Narodnom vijeću te su ušli u sabornicu gdje su ih zastupnici i narod na galerijama pozdravili s pljeskom i poklicima "Živjela narodna vojska!". Šnjarić je u sabornici sjeo kraj bana Antuna Mihalovića.
Sabor je prihvatio podneseni prijedlog i donio odluku o raskidu državnopravnih odnosa i veza Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Monarhijom.
Donesen je zaključak da se "svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razrešavaju" te da "Dalmacija, Hrvatska, Slavonija s Rijekom proglašuju se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupaju u zajedničku narodnu suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi"
"Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će s unapred određenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakog majoriziranja, konačno kako u formi vladavine, tako u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba"
Hrvatski sabor donio je i zaključak da "kao predstavnik Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatra objavu Narodnog vijeća od 19. o. mj. za sebe obvezatnom, te izjavljuju, da priznaje Narodnom vijeću vrhovnu vlast". Gotovo po proglašenju Austro-Ugarska priznaje novonastalo stanje i zapovijeda da njena ratna mornarica prijeđe pod nadzor Narodnoga vijeća.
Prema tome, od polovice listopada 1918., bez obzira na međunarodni državno-pravni položaj Austro-Ugarske Monarhije, donosile su se odluke koje su u osnovi konstituirale posebnu državnu cjelinu – Državu SHS. Ona obuhvaća određeni teritorij i stanovništvo, a Narodno vijeće, izravno odnosno preko postojećih ili novoimenovanih pokrajinskih/zemaljskih vlada, suvereno organizira vlast. Osnovni poslovi koji su stajali pred Narodnim vijećem, posebice pred njegovim Središnjim odborom i Predsjedništvom (Anton Korošec, predsjednik, Ante Pavelić, stariji i Svetozar Pribićević, potpredsjednici, te Srđan Budisavljević, Mate Drinković i Ivan Lorković, tajnici), bilo je uspostavljanje unutrašnjopolitičkog reda i stabilnosti, postizanje međunarodnog priznanja i prava sudjelovanja na mirovnim konferencijama te utvrđivanje modaliteta oblikovanja zajedničke države s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom.
