Voyager-nova generacija
subota, 16.04.2011.
Petar Krešimir IV
Nakon ružnog raskola koji je podijelio Kristovu Crkvu, svijet se dijeli na istok i zapad, Hrvatska je na razmeđi ali ostaje vjerna Svetoj stolici i Petrovu nasljedniku. Bizant i dalje postavlja patrijarhe i vrši političku kontrolu Crkve. Pape nastojahu, da crkvu izbave iz ruku svjetovne gospode, pa da u crkvu uvedu novi kršćanski život i red. U tu svrhu zabranjivahu svećenicima ženidbu, skidahu nevrijedne svećenike, a svjetovnim vladarima poricahu pravo, da biraju biskupe i opate, pa da im podjeljuju biskupski štap i prsten.
U Hrvatskoj nakon smrti Stjepana o kome je pisano u pretprošlom postu na prijestolje dolazi Petar Krešimir Stjepanov stariji sin. On je jedan od najslavnijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države. Za vrijeme njegove vladavine prostor Crvene Hrvatske (Paganija, Travunija, Zahumlje) došao je pod vrhovnu vlast hrvatske krune.
Bizant koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada "regnum Dalmatiae et Chroatiae" nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij.
On je već mjeseca veljače g. 1059. uzeo naslov "kralj Dalmacije i Hrvatske". Petar Krešimir stekao je i ostale dijelove Dalmacije (Zadar. Osor, Krk i Rab). Dobro mu dođoše borbe za carsko prijestolje, koje su nastale u Carigradu, kad je ondje g. 1056. izumrla dinastija makedonska. Krešimir se valjda poslužio također slabošću srpske države, koja se iza smrti Stjepana Vojislava (god. 1051.) raspala u više dijelova. Zato je i mogao raširiti granice svoje države. Petar Krešimir postade obnoviteljem države hrvatske, te je Hrvatska opet ojačala pomorskom i kopnenom silom svojom. Najbolje je to osjećao sam kralj Petar Krešimir, kako svjedoči njegova povelja od g. 1069. U toj povelji kralj ističe, da on Hrvatskom i Dalmacijom upravlja "milošću božjom", dakle posve neovisno. Nadalje on naglasuje, da je »svemogući Bog naše kraljevstvo raširio na kopnu i po moru«. Za Jadransko more kaže: naše dalmatinsko more«. Mnogi otoci u tome moru bijahu dapače krunsko dobro kraljeva hrvatskih. Neke od ovih otoka (Maun i Vir) daruje kralj Krešimir (god. 1066. odnosno 1069.) samostanima hrvatskim.
Uz to da bi se provele crkvene reforme i u Hrvatskoj, držao se dvaput (g. 1060. i 1064.) u Splitu crkveni sabor. Petar Krešimir pristade uz papine želje poput mnogih drugih onodobnih vladara (u Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj, Češkoj i Engleskoj). Možda ga je na to putila i politika. Kralj je naime želio, da uza se ima svećenstvo po gradovima dalmatinskim, pošto je velik dio građanstva (trgovci) još uvijek bio sklon republici mletačkoj. Među biskupima dalmatinskim isticahu se osobito Ivan trogirski i Lovro splitski. Oni ustanu protiv slavenskog jezika i protiv grčkoga obreda kod službe božje, a također protiv hrvatskih svećenika, koji su imali žene i nosili bradu. Naravno da se radi toga na saborima razvila borba, koja se svršila pobjedom latinske stranke. Na prvom je saboru bio papin poslanik Majnard, a na drugom kardinal Ivan, biskup.od Porta. Hrvatski svećenici budu prisiljeni, da otpuste žene svoje, da obriju brade i da grčki obred zamijene rimskim. Ali jezik slavenski ostade i nadalje kod službe božje. Ipak će svećenici glagoljaši u buduće morati znati služiti sv. misu također latinskim jezikom.
Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Petru Krešimiru IV. da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, "danak mira" i da će ga pomagati svojim brodovljem ukoliko dođe do rata.
Spomenimo i utvrdu koja je nastala negdje u 9 stoljeću ali se u Krešimirovo vrijeme razvija u grad. Riječ je o gradu Šibeniku koji se prvi put u povijesti spominje na Božić 25. prosinca 1066. u darovnici kralja Petra Krešimira IV. (1058.- 1074.) koji je tada boravio i o državnim poslovima vijećao u njemu.
Gradski su prihodi jačali vlast Petra Krešimira, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.
Oko g. 1067. kralj Petar Krešimir boravio je u Ninu, gdje je imao svoj dvorac. Ovamo dođe iz Zadra opat samostana sv. Krševana, te zamoli kralja, neka bi samostanu potvrdio sve povlasti i sloboštine, koje samostanu podijeliše prijašnji kraljevi hrvatski. Nato je kralj Petar Krešimir samostanu sv. Krševana izdao ovu povelju: »Ja Krešimir, koji se drugim imenoml zovem i Petar, kralj Hrvata i Dalmatinaca, dajem svima na znanje, da mi se činilo pravo i zdravo, da se ne zavrgnu odredbe mojih pradjedova, najmanje pak one, koje su učinjene za spas duša njihovih. Našli smo naime u djelima našega pradjeda Krešimira starijega, da je on samostanu sv. Krševana u Zadru za sva vremena darovao neki posjed Diklo. Ovaj posjed ostao je vlasnicima netaknut za njegova vladanja i za njegova sina Držislava te njihovih moćnih banova: Pribine i Oodimira; isto tako za vrijeme Svetoslava te njegove braće Krešimira i Gojslava i njegova sina Stjepana, oca mojega, uz privolu odličnih banova, koji bijahu u njihovo vrijeme: Gvarda, Božeteh i Stjepan Praska. Zato i mi to potvrdjujemo, pa hoćemo da to stoji za uvijek. A tko bi poslije naše smrti htio da ovu povelju pogazi, neka ga stigne srdžba posljednjega suca! Dano u gradu Ninu pred svjedocima: Boleslav tepčija, Adamić ninski župan, Vukić lučki župan, Voleša djed, Budić posteljnik, Ivan kapelan, Zović volar, Drugonja štitonoša, Djedovit vinotoč, Orubonja dekan. Po zapovjedi gospodina kralja pisao sam ovu povelju svojom rukom ja redovnik Adam, izabrani biskup Hrvatske«
Kad je kralj Petar Krešimir g. 1069. opet boravio u Ninu, zamolio ga je opat Petar, neka njegovu samostanu sv. Krševana u Zadru daruje »svoj vlastiti otok Maun«, koji se nalazi zapadno od otoka Vira. Kralj je to učinio u prisutnosti »svojih župana, knezova i banova«. Potrebitu listinu sastavio je »hrvatski biskup« Anastazije, koii bijaše »kancelar kraljevskoga dvora«. Kao svjedok poslužio je i zadarski biskup Stjepan." — Iz ove listine razabiremo, da se uz kralja nalazilo više banova. Moralo je dakle g.1069. u Hrvatskoj biti i više banovina, kojima upravljahu spomenuti banovi. Jednu je banovinu činilo svakako hrv. Primorje, drugu sjeverna (posavska) Hrvatska, a treću Bosna.
Inače prigodom tog događaja Krešimir IV. je istaknuo da je to "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" ("nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni"), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.
Za vladanja kralja Petra Krešimira spominju se u Hrvatskoj poimence samo dva bana: Gojko i Dmitar Zvonimir. Gojko se kao ban spominje u listinama g. 1059.—1069., a Dmitar Zvonimir g. 1070.—1073.Krešimir je imao uz banove i mnogobrojne župane koji su svi bili Hrvati. Krešimir je zadržao i hrvatske naslove dvorskih časnika (hrvatski djed, peharnik, posteljnik, štitonoša, tepčija, ubrusar. vinotoč i volar), dočim se na dvorovima drugih onodobnih vladara služe latinskim naslovima. Po svemu se dakle vidi, da je Petar Krešimir bio pravi narodni kralj hrvatski. Ali nije u njegovo doba Hrvaska bila samo narodna, već i moćna, — dapače najmoćnija iza smrti kralja Tomislava. Zato daju hrvatski povjesnici Petru Krešimiru pridjev »Veliki«
Godine 1071. kod Manzikerta Turci-Seldžuci zadali su težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i nakon što su vrlo brzo sredili Bugare, odlučili su srediti račune i s Petrom Krešimirom IV. Tako je normanski knez Amiko pristaša Bizanta, navalio s mora, te je potkraj travnja i početkom svibnja god. 1074. opsjedao Rab ali bez uspjeha. Međutim nekako su uspjeli zarobiti kralja Krešimira IV. na nepoznatom mjestu, pa je tako došlo do nagodbe po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine protjerali Mlečani, kada je kralj Petar Krešimir IV. već bio mrtav.
Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Nažalost, Turci su kasnije crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili.
