sveci
petak, 27.07.2007.
Sveti kordovski mučenici
Skupinu kordovskih mučenika sačinjavaju: Juraj, Aurelije, Feliks, Natalija i Lilioza. Aurelije se rodio u gradu Cordobi u Španjolskoj od oca muslimana i majke kršćanke. Ostavši siroče u nježnoj dobi, bi odgojen od jedne svoje rođakinje kršćanke, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu.
sv. kordovski mučenici; sv. Nazarije i Celzo
Aurelije se kasnije oženio Natalijom. S njom je živio potajno kao kršćanin. No jednog je dana bio svjedok izvanredne hrabrosti i vedrine nekog kršćanina Ivana koji je, usred napadaja i pogrda, vjerno svjedočio svoju vjeru u Krista. To je Aurelija tako duboko potreslo da je u dogovoru sa svojom ženom odlučio živjeti isključivo u molitvi i pokori. Dok su u zatvoru pohađali zbog kršćanske vjere pozatvarane mučenike Ivana, Eulogija, Floru i Mariju, i u njima se sve više budila čežnja za mučeništvom. Jedina su im zapreka na tom putu bile njihove dvije kćerke: jedna od 5, a druga od 8 godina. Roditelji su se bojali za njih da poslije njihove smrti ne bi postale muslimanke jer bi ih netko mogao odgojiti za islam.
Iznijevši svoj problem sv. Eulogiju, taj im je savjetovao da kćerke povjere na brigu jednom obližnjem samostanu. Oni su prihvatili taj savjet, a za djecu se u samostanu starala neka udovica Izabela, žena mučenika Jeremije. Njoj su kao opskrbninu za djecu dali i priličnu svotu novaca. Istim idealom mučeništva bio je tada zahvaćen još jedan kršćanski bračni par: Feliks i Lilioza. Oboje potjecahu od maurskih roditelja, no po vjeri bijahu kršćani. Toj se skupini pridružio i Juraj, monah iz samostana Sv. Sabe u Jeruzalemu koji je, proseći milostinju za svoj samostan, iz sjeverne Afrike prešao u Španjolsku.
Aurelije i Natalija te Feliks i Lilioza bijahu osuđeni na smrt kao oni što pogaziše islam, dok je Jurja kao stranca sud lišio kazne. Taj pak nije želio da mu izbjegne mučenička kruna pa je riječima napao muslimanima svetog proroka Muhameda. To ga je stajalo glave jer je bio pogubljen skupa s ostalom četvoricom mučenika. Bilo je to 27. srpnja 852. Kršćani su njihova tjelesa pohranili kao najčasnije svetačke relikvije.
Preuzeto s www.skac.hr
nedjelja, 08.07.2007.
Prvi mučenici
O mučeništvu mladih majki svete Perpetue i svete Felicite (početak III. stoljeća)
Sv. Perpetua i sv. Felicita bile su Afrikanke iz Kartage (današnjeg grada Tunisa, na sjevernoj obali Afrike). Mučeničkom su smrću umrle za vrijeme progona kršćana nakon pismene naredbe cara Septimija Severa da nitko ne smije prelaziti na kršćanstvo i židovstvo. Tada je u Kartagi policija uhapsila petero katekumena (pripravnika na krštenje) među kojima su bila tri mladića (Revokat, Saturnin i Sekundul) i dvije mlade žene – ugledna i obrazovana gospođa Perpetua i njezina ropkinja Felicita. Perpetua je tada imala 22 godine i malo dijete na prsima, a Felicita je bila u osmom mjesecu trudnoće. Felicita je rodila djevojčicu u tamnici, tri dana prije smaknuća. Jedna je kršćanaka odmah uzela i posvojila djevojčicu, a njezina je majka zajedno sa svojom gospodaricom Perpetuom otišla u smrt radi Isusa Krista.
Svanu dan pobjede. Kristovi svjedoci pođoše iz tamnice u amfiteatar veselo i dostojanstveno kao da idu u nebo. Ako je tko zadrhtao to je bilo od veselja, a ne od straha.
Najprije je napadnuta Perpetua i pala je na bok. Odmah se digla i kad vidje Felicitu ranjenu gdje leži, priđe joj i pruži joj ruku te je pridigne. Sada su obje stajale uspravno. Budući da se okrutna svjetina zadovoljila, povedoše je natrag u tamnicu. Tu se za Perpetuu pobrinuo neki Rustik koji je bio još katekumen. Za vrijeme muka sva je bila u zanosu, pa kad je došla k sebi, poče gledati oko sebe i na čuđenje svih pitati: “Kad će nas izvesti pred onu nekakvu (podivljalu) kravu?” Kad joj rekoše da je to već bilo, nije htjela vjerovati dok nije na sebi i na svojoj odjeći prepoznala znakove borbe. Zatim je pozvala svoga brata i katekumena Rustika te im rekla: “Budite čvrsti u vjeri! Ljubite jedan drugoga! Nemojte se sablazniti radi naših muka!” A na drugim vratima tamnice Satur (Perpetuin i Felicitin kateheta koji se radi njih i ostalih svojih katekumena prijavio policiji) hrabrio je vojnika Pudensa: “Baš kako sam predviđao i govorio, sve do sada nisam osjetio ni jedne životinje. A sada čvrsto vjeruj: evo izlazim tamo i umrijet ću od jednog jedinog leopardovog ujeda.” I odmah pri kraju predstave bačen je pred leoparda i od jednog jedinog ujeda tko je bio obliven krvlju da je narod stao vikati: “Spasi ranjenog, spasi ranjenog!” To je bilo svjedočanstvo drugoga, krvavog krštenja. Zaista je spašen kad je na taj način kršten. Tad će vojniku Pudensu: “Zbogom! Sjeti se vjere i mene. I neka te sve ovo ne uznemiri, nego učvrsti u vjeri!” Zatraži mu prsten s ruke i povrati ga namočena sa svojom krvlju. Ostavi mu ga kao zalog i uspomenu na svoje mučeništvo. Zatim napola mrtav uputi se s ostalima na mjesto gdje su ih imali probosti mačem.
Doskora zatraži narod da se opet izvedu. Htjeli su sudionici zločina da vide svojim očima kako ih probada mač. Dignu se i dođu na mjesto gdje je narod zahtijevao. Prije toga poljubiše jedni druge da završe mučeništvo svečanim poljupcem mira.
Svi mirno bez glasa dočekaše udarac mača. Prvi hrabro izađe Satur i prvi Bogu predade duh. A podržavao je i Perpetuu. Kad je ona osjetila bol, pogođena među rebra, uzraduje se te ruku nevještoga gladijatora primakne svom grlu.(…)
O hrabrih li svetih i mučenika! O zaista su pozvani i odabrani da sudjeluju u slavi Gospodina našega Isusa Krista!
(Iz ”Mučeništva svete Perpetue i svete Felicite”, 18. 20-21)
Iz prokonzularnih zapisa o mučeništvu svetog Ciprijana, biskupa
Sveti Ciprijan pripada među najznačajnije kršćanske pisce (“crkvene oce”) latinskog jezika u III. stoljeću. Rodio se oko 200. godine, najvjerojatnije u Kartagi (u današnjem gradu Tunisu, na sjevernoj obali Afrike) u bogatoj poganskoj obitelji. Kao učitelj govorništva obrati se na kršćanstvo pod utjecajem svećenika Cecilijana (god.246.). Nekoliko godina nakon krštenja postao je biskup Kartage. Mučeničkom je smrću umro 258. godine za vrijeme progona što ga je protiv kršćana poduzeo car Valerijan. – Odlomak iz “Prokonzularnih zapisa o mučeništvu sv. Ciprijana” jest službeni sudski zapisnik o saslušanju i osudi na smrt sv. Ciprijana pred prokonzulom Galerijem Maksimom, zajedno s opisom njegova mučeništva.
14. rujna ujutro na zapovijed prokonzula Galerija Maksima veliko mnoštvo dođe k Sekstu. Isti Galerije Maksim, prokonzul, naredi istog dana da preda njega u atrij Sauciolo dođe Ciprijan. Kad je bio priveden, prokonzul Galerije Maksim reče biskupu Ciprijanu: “Da li si ti Tascije Ciprijan?” Biskup Ciprijan odgovori: ”Jesam.” Prokonzul Galerije Maksim reče: “Da li si ti otac svetogrdne sljedbe?”
Biskup odgovori: “Jesam.”
Prokonzul Galerije reče: “Presveti su ti carevi naredili da žrtvuješ.” Ciprijan reče: “Toga ja ne činim.”
Galerije Maksim reče: ”Razmisli.” Biskup Ciprijan odgovori: “Čini ono što ti je naređeno. U tako pravednoj stvari nema mjesta razmišljanju.”
Galerije Maksim se posavjetuje sa svojim vijećem te izreče presudu ovim riječima: “Dugo si živio u svetogrđu. Mnoge si pridobio za svoju opaku sljedbu i postao si neprijateljem bogova i rimske religije. Pobožni i presveti carevi Valerijan i Galijen, August i plemeniti Cezar nisu te mogli obratiti na svoju religiju. Stoga, budući da si tvorac i glavni nosilac velikih zlodjela, bit ćeš primjerom svima koje si sebi pridobio svojim svetogrđem: tvoja će krv druge poučiti da poštuju zakon.” Rekavši to upravitelj pročita osudu napisanu na ploči: “Tascije Ciprijan osuđen je da bude mačem ubijen.” Biskup Ciprijan reče: “Bogu hvala.”
Nakon te osude mnoštvo braće govoraše: “Nek se s njime i nama odrube glave.” Zbog toga mnoštvo braće izađe i mnoštvo svijeta je pošlo za njim. Tako je Ciprijan odveden na Sekstijevo polje, pred razbojnikom je skinuo svoj ogrtač, pao ničice na zemlju i pomolio se Gospodinu. Kad je skinuo dalmatiku (vrsta tunike, nazvana prema odjeći dalmatinskih pastira) i predao je đakonima, ostade u samoj donjoj haljini i počne dozivati krvnika. Kad je došao krvnik Ciprijan zapovijedi svojima da mu dadu 25 zlatnika. Braća pred njim prostru plahte i ručnike. Nakon toka blaženi Ciprijan rukom sam sebi zatvori oči. Kad nije mogao sam sebi svezati krajeve platna, prezbiter Julijan i subđakon Julijan mu ih svezaše.
Tako je umro blaženi Ciprijan. Zbog radoznalosti pogana, tijelo mu je bilo sahranjeno u blizini. Zatim je noću uzeto sa svijećama te u povorci s velikom svečanošću preneseno na baštinu Makroblja Kandida, prokuratora, na cesti Mappaliense kod ribnjaka. Nakon samo malo dana, umre prokonzul Galerije Maksim.
A blaženi je Ciprijan, mučenik, podnio mučeništvo 14. rujna za careva Valerijana i Galijena, dok je kraljevao Gospodin naš Isus Krist, komu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
(“Prokonzularni zapisi o mučeništvu svetog Ciprijana”,3-6)
Iz poslanice Smirnske Crkve o mučeništvu svetog Polikarpa, biskupa
(polovica II. stoljeća)
Sveti Polikarp rodio se najvjerojatnije 69. god. po kr. u imućnoj maloazijskoj kršćanskoj obitelji. Živio je s onima koji su vidjeli Isusa i bio je odgojen od apostola. Za biskupa u Smirni postavio ga je najvjerojatnije sv. Ivan apostol. Mučeništvo je podnio sa 86 godina života pred velikim mnoštvom gledatelja na stadionu u Smirni 155. ili 156. godine. Njegovo mučeništvo u obliku opširnijeg pisma (poslanice) opisao neki očevidac iz Smirnske kršćanske zajednice pod naslovom “Polikarpovo mučeništvo”. To je najstariji opis mučeništva što ga je napisao očevidac. Smirnska je Crkva to pismo o Polikarpovu mučeništvu poslala “Crkvi Božjoj u Filomeliumu i svim zajednicama svete i katoličke Crkve koji su na svakome mjestu”, da bi ih ohrabrila u njihovu suočavanju s progonstvima.
Kad je lomača bila pripravljena, Polikarp svuče sa sebe odijelo, odriješi pojas i poče se izuvati. Prije to nije mogao učiniti, jer su vjernici nastojali svakako da ga se dotaknu. Već prije mučeništva bio je ukrašen izvanrednom dobrotom poradi svog svetog života.
Sad je tu stao nasred pripravljene lomače. Kad su ga htjeli prikovati čavlima, odvrati im: “Pustite me ovako. Tko mi je dao snage da trpim vatru, dat će mi jakost da je mogu mirno i podnijeti, i to bez vaših pomagala!” Zato ga ne prikovaše nego samo svezaše.
A on, otraga vezanih ruku (…), pogleda na nebo i reče (ovu molitvu):
“Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenog i blagoslovljeno Sina tvog Isusa Krista! Mi smo te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive kako Ti hoćeš! Hvala Ti, što si me učinio dostojnim da baš danas i baš ovaj čas budem zajedno sa svetim svjedocima (mučenicima) dionik čaše tvoga Krista (Pomazanika), da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio! Za tu milost, i za sve ostalo, hvalim te, blagoslivljam te i slavim te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu, po kojemu neka je slava Tebi, zajedno s Njime i Duhu Svetom, sada i u sve vjekove. Amen.”
A kad izreče “Amen” i završi molitvu, sluge ognja potpališe vatru. Kad se razbukta plamen, ugledasmo čudo mi kojima je bilo dopušteno gledati taj prizor i koji smo zato ostali na životu da možemo drugima priopćiti što se dogodilo. Plamen se izvio u luk i nađu se poput ognjenog brodskog jedra i u krug opkoli mučenika. A on u sredini nije sličio opaljenom tijelu, nego pečenom kruhu, i sjao poput zlata i srebra u peći. A mi smo osjetili tako ugodan miris kao da miriše tamjan ili koja druga mirisna tvar.
(“Polikarpovo mučeništvo”, 13,2-15)
