U poslijednje sam vrijeme potpuno okupiran obradom pristiglih video materijala pokojnog strica Joa. Moj stric Joe umro je davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je svjetski putnik i "prava faca" svog vremena. Svoja je brojna putovanja snimao filmskom kamerom, čije su snimke danas pravo malo blago u obiteljskoj zbirci (obzirom da su putovanja bila još 60-tih i 70-tih godina). No osim pustih putovanja, na starim filmskim trakama pažnju plijene okupljanja svekolike familije, od koje danas veći dio nje dobrano "ore nebeske njive". Pridošli videomaterijali (koje sam godinama tražio i fektao svakog iole "našeg amerikanca" na redovnom djedovinskom posjetu, konačno su digitalizirani (ili bar njihov manji dio koji nije uspio propasti) i silno su me razveselili. Najprije me preplavila rastuća doza nostalgije a potom su isti mobilizirali moje kreativne porive u mućkanju onog nečeg "još neviđenog"! :)))
Morao sam svojoj mašti ispuniti (n)ovu želju :)))
Stara kuća naše familije u vivodinskom selu Lović prekriški, u svom je koliko-toliko izvornom obliku, nestala sredinom devedesetih, kada je stric Tony na njenom starom podrumu odlučio sagraditi (naj)novu kuću (za potrebe svojih vinskih eskapada :) . Sestrični Kerol i meni, teško je pala spoznaja da izgled stare kuće nismo uopće sačuvali fotografijom i spomen na karakteristični izgled obiteljske građe, sa čuvenim drvenim gankom (balkonom). Ništa toliko raritetno od društvenog značaja no neoprostiv propust familijarnom nasljeđu. Ispostavilo se kasnije srećom kako ipak postoji jedna fotka nastala za vrijeme posjeta druge sestrične Carol iz Kanade devedestih godina. Jedna fotka ali vrijedna! Ovdje je ta slika. Prihvatio sam se dakle posla i nekomercijalnim programom obrisao cure iz njihovih country poza a također i crveni (vječni) VW passat strica Tonyoja graditelja. Rezultat (vidi sliku) tek donekle podsjeća na hižu iz minulih vremena ako se dovoljno površno promatra i pri tom ne uočavaju zakrpe softverskog alata na njoj. Vrata podruma ispala su baš jadno. Umjetna i nimalo autentična te sam ih odlučio u kasnijoj verziji fotogradnje, prekeljiti slikom razdraganog djeda koji sjedi ispred svoje omiljene točionice ;) Također, kuća je sad užasno zjapila prazno i hladno, u konačnici beskrajno tužno ali sam naravno iznašao rješenje :) U videomaterijalima iz 1960-te je postojao snimak pozirajućih ljudi na ganku. Taj dio (inaće mutne) snimke bio je naročito taman, što zbog davnih godina što zbog loših uvjeta svjetla snimanja pod krovom. Lica ljudi gotovo neprepoznatljiva za koja tek pukim pretpostavkama možeš dokučiti tko je tu kome "od unuka babe strica djed". No takvo što nije me obeshrabrilo ili ponukalo da odustanem od svog nauma, te sam iz slijeda videozapisa u kliznom kadaru zamrznuo 4-5 capture frame fotki i naknadno ih spojio u dugačku panoramu. Dobio sam tako ljudsko-balkonski niz, upravo ono što je i nedostajalo slici prazne kuće u pripremi (vidi ovdje) Premda više nalik skupu silom prizvanih duhova, društvo je uredno odradilo ovaj zadatak, a nakon pola vijeka, stara kuća (koje više niti nema u tom obliku) ispričala je svoju još neispričanu priću. :)
Na kraju, trebalo je još samo postavit djeda Petra na njegovo ključno mjesto (vidi ovdje) Djed Pero, jedva je dočekao sjesti ispred vratiju svog vinskog raja i pogledom punim ponosa uprtim u nakrcan ganak djece, unučadi i rodbine, dovršio je ovo virtualno vanvremensko okupljanje zdravicom starog domaćeg vina. Živjeli!
