Svantevid

Opet bube na mom blogu. Ah, što mogu, kad su mi toliko nezaobilazne u paralelnom svijetu svakodnevne egzistencijalne tematike.

Cetonia aurata zacijelo je već mnogima zapela za oko, nedajbože metlu (ili kakvo drugo hladno oružje), no vjerujte, ovo posve bezopasno stvorenje nije krivo za nepovjerenje onih koji bi bogatstvo prirodnih raznolikosti najradije pospremali metlom! Zlatobubu (moj izraz), promatram duži period u godini i po potrebi maltretiram obveznim fotosešnom, čim sam u prilici. Ponekad mi čak uspije uloviti vlastiti narcisoidni foto-odraz na njenim plećima, ekvivalentan autoportretiranju na haubi fiat punta. Zlatobuba je uglavnom zahvalan model za fotografiranje. U prvi mah se pričini mrtvom pa ju lako možeš i odozgo i odozdo i sa strane, no čim joj priskrbiš miran časak bez ometanja, prikrivši se u zasjedu kako bi dočekao trenutak njene preobrazbe iz "oklopnog tenka" u "letećeg medvjedića", ona osjeti svoju priliku i živne upravo u tom svom nastojanju. Neko vrijeme promatraš tako i pitaš se (kao u Smogovcima) - Ma zafrkava se, uopće nebu poletil? Kad najednom, mimo svake tvoje spremnosti i očekivanja, snagom snažnih torpeda, lakoćom obične muhe, zlatobuba prhne u vis, bez da ti i u pozdrav mahne. Već me je tako nasamarila nekoliko puta, te sam ostao bez ekskluzivnih snimki polijetanja "šatla". Ipak zadoviljio sam se onim tehničkim snimkama, u stanju njene filmske smrti.

Kod promatranja kukaca uvijek mi glavom lete paralele sa tehnološkim dostignućima čovječanstva. Njihove su izvedbe i rješenja zapanjujuća, funkcionalna a naoko tako jednostavna. Uvjeren sam da su kod zlatobube oni iz autoindustrije u konspiraciji s onima iz kemo-boja industrije dugi niz godina hraneći svoju zavist pronicali u tajnu zlatnozelenog-crvenog-inog metalik preljeva kakvog skarabeji nose po posljednjoj modi zadnjih milijun godina!

Skarabej je općenit naziv za superfamiliju Scarabaeoidea od oko 30.000 vrsta buba u svojim podvrstama, što detaljno možete pročitati na God Of Insects stranicama. Ja ovdje, ipak ne želim kao kakav iluzionist, sipat tuđe znanje iz rukava. Želja mi je tek skrenut pozornost na one svakodnevne detalje koji su svojom samozatajnom formom i skladom nadahnuli naš tehnološki razvoj.


Zapravo, kao da ništa novog na svijetu nema. Sve je oduvijek tu, izmišljeno. Jedino ideja, koja će nas okupiti oko nekog cilja, donosi novost u sadržajnijem razumijevanju potrebe savladavanja naših izazova.

Kao što sam vam rekao, žuberački kraj zaslužuje više od samo jednog posjeta njegovom najvišem vrhu. Još prije nepunih mjesec dana uživali samo u raskoši velebnog pogleda sa Svete Gere i tom prilikom pošlo mi za okom detektirati neke vrhove obronaka žumberačke gore. Tim slijedom, nedavno smo posjetili vivodinski kraj i selo Lović-Prekriški, za kojeg me veže moje obiteljsko porijeklo.

Na zelenoj padini brijega Lović blista na suncu kao gorski kristal urezan u brazdu svijeta.



Uspomena na drage pretke odigrala se na vrhu iznad sela. Zvonik, zaogrnut u vječiti lahor-povjetarac, njiše zvono kapelice Svetog Križa pozivajući na susret pun emocija i poštovanja.

Sa ovog vrha dalekosežan pogled puca na sve strane. Ta, ne odveć zahtjevna kota, dobro je poznata mnogim planinarima i ostalim gorskim zaljubljenicima, prvenstveno radi svog zanimljivog, otvorenog položaja. Na sjeverozapadu Sveta Gera, sjeveroistočno Plješivica. Južnom stranom pogled duboko uranja u pokupsku nizinu, dok za povoljnog vremena, na obzorju izniču čak obrisi dalekih vrhova Like. Rijeka Kupa u mrkozelenoj kotlini šume povremeno zabljesne svojim srebrnim slapom. Na jugozapadu strši Klek, i mameći izaziva planove naših novih odredišta.

Nahranjen svježinom zraka veselo škiljim kroz busen cvatnoga trpuca, kao da tim činom mogu pospremiti i sačuvati od nestanka graditeljsku baštinu raštrkanih sela po obroncima. Primjećujem, neke su kuće uspješno obnovljene. Duša minulih vremena obuzima me na mah, kao kratak osmjeh bakin, kao djedov uvrnuti žuti brk.



Lović selo, alaj si na brijegu - u tebi se sokolovi legu... izleti stih sa mojih usana, kao jato čvoraka sred vinograda, kao očeva osobna mantra pri svakom njegovom povratku, kao stričev jecaj posljednjeg odlaska u tuđinu.

Nekoć sam mislio kako je sve to samo silna patetika.
Danas, u samo jednom svom pogledu, ne poznajem veće glorifikacije na djelu.

Zadnji kolovoški dan, vratio je osmjeh na pokislo lice kontinentalnog življa.
Možda je ovim neslužbeno najavljen, nadajmo se, ugodni nastavak babljeg ljeta u našim krajevima. Kako zazirem od ljetne isforsirane gungule a odavno već ne uživam i u (nekim) stereotipima svojih vršnjaka, upravo taj period godine potiče me na akciju u podsezoni.

Jučer smo, moja draga i ja, ugodnom šetnjom provjerili jesu li nam još sve travke na broju. Sjećate li se mojih naplavnih livada? Ostale su zanemarene još od svibnja, stoga je ova foto-patrola na desktop donjela mnogo novih spoznaja o razvojnom tijeku livadnog staništa.

U ovom periodu, travnate šetnje baš i nisu toliko bezazlene, ponajprije zbog pozamašne rasprostranjenosti kojekakvih invanzivnih biljaka kao što je npr. pelinolisna limundžika. Što? Nikad čuli? Ma jeste, samo pod nadaleko poznatijim imenom - ambrozija. Pored najezde njene "besmrtnosti", čovjek mora biti na oprezu (čitaj - informiran), premda u civilizacijskom trenutku u kojem živimo i utječemo na prirodu i svijet, jedino u čemu smo najefikasniji jest generiranje informacija i njihovih (psiho)posljedica po naš metabolizam (ali to je ipak neka sasvim druga tema).

Moje naplavne livade i u ljetnom su periodu prekrasne. Bez obzira na to bile košene ili zapuštene, krajolik im se pitomo provlači pogledu ugodnih nijansi, prepun samoživog svijeta u dominaciji sezonskoga bilja. (video)

Na košenim i već ozelenjenim površinama dominira mala medonosna Smiljkita Lotus corniculatus, odmjeravajući svoje nijanse sa Žutom Broćikom Galium vernum, dok ih kontrastni grmuljci niskih Vrbica Lythrum salicaria, zaljuljani na popodnevnom povjetarcu uopće ne doživljavaju konkurentnom krmom.
Na poluzapuštenim, obilno natopljenim površinama svoj prostor je ugrabila Milica Gratiola officinalis kojoj društvo pravi tek pokoja gumbolika Knautia arvensis.
Na jako zapuštenim livadama trave su već doživjele svoju starost, pustivši "sijede brade" okružile grmove visoke Solidago canadensis.
Obradive površine, koje je čovjek iskoristio za određenu poljoprivrednu kulturu pa ostavio, zaglibile su u svojevrstan "prihvatni centar" upravo onih pridošlih biljaka koje tu, odbjegle iz domovine od svojih prirodnih neprijatelja, pronalaze novi dom (kao npr. ona već spomenuta besmrtna limundžika). Pored nje suživot na istom tlu obećane zemlje brani i Pjegavi Dvornik Persicaria maculosa uz sijaset drugih prštavih travica, što pod zrakama sunca neumoljivo traže svoj zeleni azil.
Na sjenovitim mjestima podno drvolikog grmlja koje prelazi u neobuzdani gustiš, uza sami put, zagnijezdila se kočoperna Galeopsis speciosa. Da je riječ o pravoj speciozi potvrđuje ljepota njenih zijevalica bez kojih bi bila tek obična mrtva kopriva, još da joj nije dlakave krunice, digla bi ona nos kao kakva prava orhideja! Susjed njen čičak preko puta, od prenemaganja tog naprosto se raspukne od smijeha!


Na livadnim rubovima, svoje plodne grane njišu grmovi šipka, Rosa canina, gloga Crataegus oxyacantha, i trnine Prunus spinosa. U rujnu će, u punini svog vitaminskog kolorita, dozrjet im bobice-pilulice, na radost ptica i plahih životinjica. Ni ja nisam mogao odloljet tom šarenom mamcu, gricnut i osjetit trpkost trnine koja istog časa "skupi usta" lakovjerna. (sad mi je jasno zašto je nekima ipak predodređen kljun ;)
Želja za grickanjem ipak me napustila kad sam ugledao nekoliko vrsta čarobnih gljivica u podnožju velikoga hrasta. Treba brate, nešto ostaviti i za druge ;)

Kako se obilazak primicao kraju tako su se i naše ruke punile raznim grančicama ubranim za prigodni buket. Rjeđe zastupljene biljke nismo ubirali kao npr. predivni plavi zvončić - Campanula glomerata, kojem svaki cvijet u bogatome cvatu podsjeća na pravi gorski encijan.

Moje naplavne livade spremno dočekuju jesen.
Vjetar u njihovim travkama dovršava sonatu za svečani prinos na poklon suncu otežalome.
Karte za ovu predstavu imamo, nisu još sve rasprodane,
pridružite nam se radosno!