Svantevid

Zadnji kolovoški dan, vratio je osmjeh na pokislo lice kontinentalnog življa.
Možda je ovim neslužbeno najavljen, nadajmo se, ugodni nastavak babljeg ljeta u našim krajevima. Kako zazirem od ljetne isforsirane gungule a odavno već ne uživam i u (nekim) stereotipima svojih vršnjaka, upravo taj period godine potiče me na akciju u podsezoni.

Jučer smo, moja draga i ja, ugodnom šetnjom provjerili jesu li nam još sve travke na broju. Sjećate li se mojih naplavnih livada? Ostale su zanemarene još od svibnja, stoga je ova foto-patrola na desktop donjela mnogo novih spoznaja o razvojnom tijeku livadnog staništa.

U ovom periodu, travnate šetnje baš i nisu toliko bezazlene, ponajprije zbog pozamašne rasprostranjenosti kojekakvih invanzivnih biljaka kao što je npr. pelinolisna limundžika. Što? Nikad čuli? Ma jeste, samo pod nadaleko poznatijim imenom - ambrozija. Pored najezde njene "besmrtnosti", čovjek mora biti na oprezu (čitaj - informiran), premda u civilizacijskom trenutku u kojem živimo i utječemo na prirodu i svijet, jedino u čemu smo najefikasniji jest generiranje informacija i njihovih (psiho)posljedica po naš metabolizam (ali to je ipak neka sasvim druga tema).

Moje naplavne livade i u ljetnom su periodu prekrasne. Bez obzira na to bile košene ili zapuštene, krajolik im se pitomo provlači pogledu ugodnih nijansi, prepun samoživog svijeta u dominaciji sezonskoga bilja. (video)

Na košenim i već ozelenjenim površinama dominira mala medonosna Smiljkita Lotus corniculatus, odmjeravajući svoje nijanse sa Žutom Broćikom Galium vernum, dok ih kontrastni grmuljci niskih Vrbica Lythrum salicaria, zaljuljani na popodnevnom povjetarcu uopće ne doživljavaju konkurentnom krmom.
Na poluzapuštenim, obilno natopljenim površinama svoj prostor je ugrabila Milica Gratiola officinalis kojoj društvo pravi tek pokoja gumbolika Knautia arvensis.
Na jako zapuštenim livadama trave su već doživjele svoju starost, pustivši "sijede brade" okružile grmove visoke Solidago canadensis.
Obradive površine, koje je čovjek iskoristio za određenu poljoprivrednu kulturu pa ostavio, zaglibile su u svojevrstan "prihvatni centar" upravo onih pridošlih biljaka koje tu, odbjegle iz domovine od svojih prirodnih neprijatelja, pronalaze novi dom (kao npr. ona već spomenuta besmrtna limundžika). Pored nje suživot na istom tlu obećane zemlje brani i Pjegavi Dvornik Persicaria maculosa uz sijaset drugih prštavih travica, što pod zrakama sunca neumoljivo traže svoj zeleni azil.
Na sjenovitim mjestima podno drvolikog grmlja koje prelazi u neobuzdani gustiš, uza sami put, zagnijezdila se kočoperna Galeopsis speciosa. Da je riječ o pravoj speciozi potvrđuje ljepota njenih zijevalica bez kojih bi bila tek obična mrtva kopriva, još da joj nije dlakave krunice, digla bi ona nos kao kakva prava orhideja! Susjed njen čičak preko puta, od prenemaganja tog naprosto se raspukne od smijeha!


Na livadnim rubovima, svoje plodne grane njišu grmovi šipka, Rosa canina, gloga Crataegus oxyacantha, i trnine Prunus spinosa. U rujnu će, u punini svog vitaminskog kolorita, dozrjet im bobice-pilulice, na radost ptica i plahih životinjica. Ni ja nisam mogao odloljet tom šarenom mamcu, gricnut i osjetit trpkost trnine koja istog časa "skupi usta" lakovjerna. (sad mi je jasno zašto je nekima ipak predodređen kljun ;)
Želja za grickanjem ipak me napustila kad sam ugledao nekoliko vrsta čarobnih gljivica u podnožju velikoga hrasta. Treba brate, nešto ostaviti i za druge ;)

Kako se obilazak primicao kraju tako su se i naše ruke punile raznim grančicama ubranim za prigodni buket. Rjeđe zastupljene biljke nismo ubirali kao npr. predivni plavi zvončić - Campanula glomerata, kojem svaki cvijet u bogatome cvatu podsjeća na pravi gorski encijan.

Moje naplavne livade spremno dočekuju jesen.
Vjetar u njihovim travkama dovršava sonatu za svečani prinos na poklon suncu otežalome.
Karte za ovu predstavu imamo, nisu još sve rasprodane,
pridružite nam se radosno!