Svantevid

Ljeto je, kao što možemo primjetiti, svuda oko nas.
Znam da nije neki izgovor ali nekako mi nije do pisanja postova. No, kako vidim iz blogerskog kruga koji redovito posjećujem, ista fjaka (čast iznimkama), zadesila je i druge ;)
Ma glavno da smo svi još uvijek tu i "škicamo se" iz hladovine ;)))

Kad ožeže ova pasja "Pasija" od vručine - nema nam zaklona do morske pučine ili bar korita prve isušene rijeke.
Kako mi je more (bar još za koji mjesec) tek daleka didova uspomena, a prva mi isušena rijeka već na korak nadomak, u svojoj ljetnoj letargiji na pjeskovitom, glinenom sprudu Kupe, misli bacam ranojesenjim danima, kad će poharani turistički Jadran prebrojavati sve svoje silne cifre od noćenja. Eh, tad ja ciljam na svoj morski trenutak u kom se imam nauživati.

Ljeto je period u kojem nemam volje za jurnjavama bilo koje vrste. Ipak, suprotno takvom stanju (uma) tu su, dakako, neodgodivi poslići tipa krečenja životne nastambe, koji dođoše na red baš ove godine. Nastavak, ništa menje obečavajući na poslu, predvidio je još naporniju zamjenu svih onih sretno pretplačenih na svoj komadić mora i sunca u žiži sezone. Stoga je i moje opažanje, sudjelovanje u svakodenvnim zbivanjima izgubilo na motivaciji. Propustio sam tako pisati vam (a htio sam) o rođendanu mojeg grada kojeg obilježavamao u srpnju. Namjera mi je bila napisati veliki post o tome ali sam odustao jer bi to zapravo bio pozamašan zahvat koji iziskuje sate (doslovno) prikupljanja građe podataka, za što možda ponekad imam afiniteta i ljubavi ali ne baš sad...u ovom periodu znojenja i borbe s dehidracijom. Osim toga još davno sam ustvrdio kako moj entuzijazam ne podupire, (financijski dakako), turistička zajednica grada, što me i ne čudi niti brine odveć ali govorim vam ipak o motivaciji.

Srećom, rijeka Mrežnica, istinsko je blago što mi je dostupno ovih dana te ju posjećujem kad god stignem. Možda bi neki (neuki) naizgled mogli ustvrditi kako je rijeka puna trave i svakojakih "opasnosti" što se u njoj kriju?
Nek svatko misli što ga je volja. Ja znam da ono što takvima može zasmetati, meni predstavlja pravo bogatstvo sa biranim društvom u svom prirodnom okruženju.

Kad se "uvalim" u njen sedreni slapić ispod kojeg masira najblagotvorniji jacuzzi što sama priroda ga je izmislila, ne pomišljam na izlazak sve dok na nožnim prstima ne zamijetim izrastanje "plivaćih kožica"!

Danas me Mrežnica oduševila otkrićem još jednog svojeg nadasve zanimljivog stanovnika kojeg sam (a što ste mislili?) uspio uslikati!
Ta činjenica samo je ustostručila moju ljubav prema ovoj čistoj okrepljujućoj rijeci i pomakla me iz mojih ustajalih blogo-voda.

Kamo sreće da vam se imam pohvaliti svojim osobnim pariškim iskustvom,
premda slike polinkane ovim tekstom, doista jesu ekskluziva sa njegovih ulica
od prije svega nekoliko dana.
No moje se očijukanje ipak dogodilo posredstvom mehaničkog oka, kojeg sam za ovu prigodu iznajmio Carol, svom pariškom poklisaru.

Mademoiselle Carol sada konačno zasluženo kapitalizira dane mukotrpnog studija i pripravničkog staža. Kaže da joj je Pariz bio ljubav na prvi pogled. Uopće nemam razloga u to posumnjati, jedino što sam, kao vječiti nezadovoljnik, morao prigovoriti na omanjoj količini fotografija što ih je uspjela otrgnuti od vizura dostupnosti privilegiranih sretnika.

Moja rođaka, inače oduševljena europskom arhitekturom i prepoznatljivom atmosferom, naglašava kako iste osjećaje nije upoznala u gradovima Sjeverne Amerike i Canade. Njen kratki ali ugodni posjet francuskoj prijestolnici zakrili su pomalo sivi oblaci a obzirom je on bio poslovnog karaktera, prilike za opušteno višednevno prešetavanje gradom bile su vrlo ograničene.
Svoju je pozornost (a moje oko) uglavnom poklanjala okruženju Luvra, njegovim parkovima, slavolucima, trgovima te Notre-Dame de Paris , kroz ljepotu njezinih vitraja. Neizbježna joj bijaše i Siena pod znamenitim mostovima.
Glavni stereotip i asocijacija grada, Ajfelov toranj, ostao je ovoga puta neuslikan iz neposredne blizine, no takv propust oprošten joj je zbog činjenice kako je to tek prvi posjet matičnome gradu njene kompanije.
A prve se fotke u Sienu bacaju, zar ne?

Kako ovaj blog-post ne bi bio tek puko Svntevidovo kićenje tuđim perjem, ljubazno sam je zamolio za autorizaciju slika, uz ovo prateće štivo, na što je mademoiselle veselo (čitaj naivno) pristala i prpošno vam uputila svoje pozdrave!