Svantevid

Kamo sreće da vam se imam pohvaliti svojim osobnim pariškim iskustvom,
premda slike polinkane ovim tekstom, doista jesu ekskluziva sa njegovih ulica
od prije svega nekoliko dana.
No moje se očijukanje ipak dogodilo posredstvom mehaničkog oka, kojeg sam za ovu prigodu iznajmio Carol, svom pariškom poklisaru.

Mademoiselle Carol sada konačno zasluženo kapitalizira dane mukotrpnog studija i pripravničkog staža. Kaže da joj je Pariz bio ljubav na prvi pogled. Uopće nemam razloga u to posumnjati, jedino što sam, kao vječiti nezadovoljnik, morao prigovoriti na omanjoj količini fotografija što ih je uspjela otrgnuti od vizura dostupnosti privilegiranih sretnika.

Moja rođaka, inače oduševljena europskom arhitekturom i prepoznatljivom atmosferom, naglašava kako iste osjećaje nije upoznala u gradovima Sjeverne Amerike i Canade. Njen kratki ali ugodni posjet francuskoj prijestolnici zakrili su pomalo sivi oblaci a obzirom je on bio poslovnog karaktera, prilike za opušteno višednevno prešetavanje gradom bile su vrlo ograničene.
Svoju je pozornost (a moje oko) uglavnom poklanjala okruženju Luvra, njegovim parkovima, slavolucima, trgovima te Notre-Dame de Paris , kroz ljepotu njezinih vitraja. Neizbježna joj bijaše i Siena pod znamenitim mostovima.
Glavni stereotip i asocijacija grada, Ajfelov toranj, ostao je ovoga puta neuslikan iz neposredne blizine, no takv propust oprošten joj je zbog činjenice kako je to tek prvi posjet matičnome gradu njene kompanije.
A prve se fotke u Sienu bacaju, zar ne?

Kako ovaj blog-post ne bi bio tek puko Svntevidovo kićenje tuđim perjem, ljubazno sam je zamolio za autorizaciju slika, uz ovo prateće štivo, na što je mademoiselle veselo (čitaj naivno) pristala i prpošno vam uputila svoje pozdrave!