Primjetili ste već kako me je naveliko "puklo" proljeće, stoga ću vas i danas zaskočiti doslovce iz zelenog grma.
Naime, sasvim nepravedno bih drijenku jedinome pjevao ode grmocvatne, kad osim tih ranocvatućih vrlina u mom vrtu raste vazdazelen grm, kojeg ravnopravno rese iste odlike pune snažnih uspomena... Stoga ovu ambush-zasjedu-sačekušu, pripremam u grmu
šimšira.
Moj ga je dida (mamin otac) jednostavno zvao zimzelen, što kao vidljiva činjenica stoji, premda sam tek puno kasnije saznao njegovo pravo ime. Dida ga nije naročito šišao ili oblikovao u striktne forme (kakve su popularne u čuvenim vrtovima po svijetu) i grm je prepustio njegovom prirodnom nesputanom obliku. Zapravo, mislim da je to bio vrlo stari grm posađen u vrtu kuće u koju je dida doselio tridesetih godina prošlog stoljeća nakon što se iz tko zna kojih razloga ili njemu znanog dišpeta odrekao morskih krajolika i doselio u kontinentalne karlovačke magle. Više od pola stoljeća, taj je dalmatinac proveo među žabarima, no iz njega je sveudilj progovaralo more i ribarsko pogovaranje. Od malih nogu tako sam imao Dalmaciju kao misaonu destinaciju koja me educirala između ostalog i o tome kako pronaći i uloviti hobotnicu na morskoj hridi, no više od svega volio sam slušati priče brodskog kuhara iz doba njegovog služenja u mornarici. Dida je imao naviku rano lijegati i rano ustajati. Apsolutno ništa nije moglo preokrenuti taj ritam. Jedino za Badnjak znao je probdjeti do ponoći, kada bi baka i on u tišini toplog doma dočekivali Božić. Često sam znao prespavati kod njih. To me je jako veselilo jer je to značilo-čuti još jednu egzotičnu didinu pipovjest. Sjećam se da smo ponedjeljkom obavezno odslušali pomorsko veče na radiju, nakon čega bi dida još bolje inspiriran otvarao svoja sječanja. Baka bi naravno odmah prva zaspala, a nas dvoje bi, rugajući se bakinom usnulom pućkanju tek tada smjelo otisnuli u daleka i davna vremena. U polumraku sobe, slušajući didu, dugo bih šutke gledao u veliku sliku mornara na zidu, sve dok se posve ne bih izgubio u valovima mora sinjega, zaronivši u svoj nastavak priče.
Jutarnje sunčeve zrake časkom bi osušile sol noćnih avantura. Izmamljen, istrčao bih iz kreveta na maleni prozorčić koji gleda u vrt i kroz šimširov grm ugledao bih didu koji je u vrtu već nešto radio, koristeći prednost jutarnje svježine. Spazio bi me tada i mahnuo mi kao kapetan svom pospanom mornaru. Mirisom tople bijele kave iz kuhinje baka bi pozivom prekinula ovo naše očijukanje.
Na Cvjetnicu (nedjelja prije Uskrsa) osvanulo bi posebno jutro. Dida naravno tada ne bi bio u svom vrtu već bi me sa bakom dočekao sa jutarnjom bijelom kavom i zagonetno bi mi se smješkao. Na moje upitne poglede konačno bi progovorio:
- Jutros je rano nešto skakalo u vrtu. Doskakalo do zimzelena i unda tamo klapalo. A ja san iša vidit ko bi to moga bit? I vidija sam biloga zeca! I unda mi je zec reka da je nešto tebi u zimzelenu ostavija!-
Dida nije pravo uspio ni izgovorit svoju pripremljenu priču-mamilicu, a ja sam već bosonog letio zrakom do zimzelenog grma, grma šimšira koji na Cvjetnicu cvjeta brojnim sitnim cvjetićima punih žutog peluda šireći slatkast medni miris u širokom krugu. Zaronio sam glavom bez oklijevanja u taj mrkozeleni grm ne hajući što će mi lice ostat napudrano slatkim žutim prahom. Znao sam da tamo ima nešto za mene, jer dida se sigurno ne bi šalio. I doista, u grmu su me čekali dječji užici, čokolade, bomboni, gume za žvakanje!
Stvarno je bio zeko! Baš šteta da je i ove godine utekao pa ga nisam vidio.
Ah taj zeko strašljiva srca, koji svega se boji, osim... dobrog dide moga.
Stara didina kućica danas je ruševna. U vrtu ispred nje još se uvijek zeleni vazdazeleni grm šimšira u kojem, ako prođeš licem kroz peludni prah šimšira, ugledaš to mjesto u kojem kuca ustreptalo dječje-zečje srce mojeg djetinjstva.