Čovjek je slobodan kad nema ništa. Znamo li doista cjeniti što imamo, dok to ne izgubimo? Danas sam u školi doživio nešto što mi je otvorilo oči. Čudno, to mi je pred nosom već mjesecima, ali tek sam sada to primjetio. Dječak, prvi razred, potpuni invalid. Majka ga vozi po školi u kolicima jer nije u mogućnosti hodati. Niti ruku sam ne može podići, majka mu je stavi na stol, kako bi mogao pisati. Mora gledati vršnjake oko sebe kako skaču, kako se vesele, kako su...“normalni“.
Tada sam se zapitao, što je „normalno“? On, koji je potpuno odbačen zato što je drukčiji, odlučio je ići u školu s „normalnom“ djecom. Mogao je ići u posebne ustanove, gdje bi bio okružen s ljudima poput sebe. Ali ne želi, i to ga čini posebnim.Ogromna je volja potrebna za nešto takvo. Neopisiva želja za znanjem, prevelik duh. On se ne žali na školu, ne opija se, ne gleda na stvari čisto površno. Iako je on invalid tijelom, on je atleta dušom.
Gledam druge. Neki još mamurni od prošlonoćne pijanke, neki ludiraju, neki su utučeni. Pogledam njega, a on se smiješi. Smiješi se! Čovjek potpuno ograničen, koji potpuno zavisi od ostalih, najsretniji je među njima. Njihova tijela su možda zdrava, ali duh im je u kolicima. On cijeni samo što je među drugim ljudima, što ima šansu biti kao drugi...biti „normalan“. Oni se žale na svaku sitnicu, smeta im škola, torba, zaboravili su se nažderati poput svinja ujutro. A sada vi meni recite, između njih i njega, tko je prikovan za stolicu?
|
