Korak naprijed ...
27.12.2005., utorak
Badnjak u našoj kući
Sjećam se osnovne škole, osobito dana nakon blagdana ili ljetnih ferija. Redovito bi nas učitelji maltretirali pitanjima poput gdje je tko bio, što je kod koga tradicionalno, što se kod koga doma radilo itd. I redovito su me ta pitanja nervirala. Nikada nisam bila sramežljiva po pitanju obiteljske tradicije i rado sam prepričavala zgode i nezgode ali isto tako sam uvijek osjećala da sam "drugačija". Nije mi to nikada smetalo. No, kad sada, više od 10 godina kasnije, razmišljam o tim pitanjima i odgovorima, ne samo da pomislim kako nisu najbolje pedagoško sredstvo za upoznavanje s učenicima i kulturama već pomislim još i na to kako su učitelji većinom nesposobni poštovati različitost pojedinaca i ostalima pokazati kako različitost može biti samo bogatstvo u ovom svijetu i nikako nešto na što bi pokazivali prstom. Na žalost, mojim učiteljima u osnovnoj školi to nije pošlo za rukom i divim se ljudima koji paze na te, možda detalje, ali pojedincima itekako bitne "sitnice". Također se divim onim učiteljima, profesorima, koji uspijevaju biti na svoje ponosni, ali u svakom trenutku i bezuvjetno poštivati tuđe i u tom istom duhu odgajati generacije za koje su odgovorni. Moja sreća je u tome da imam debelu kožu... osnovna škola mi naime nije poljuljala ponos na to tko sam i gdje su moji korijeni. Na tome imam prvo zahvaliti roditeljima pa onda još i fratru koji me prati već cijeli život, odgaja me, usmjerava i savjetuje - koji mi je poput oca. Iz te sreće proizlazi moja želja da vam kažem kakav je Badnjak u našoj kući ... U jutro su nas redovito budile dvije stvari - mamin glas i pjesma (to je posljednjih godina zamijenio katolički radio :) ) te miris, koji miluje nosnice, iz kuhinje. Kao djecu to bi nas probudilo uvijek prerano. I iako je danas to uspomena koja zlata vrijedi, kao djecu to bi nas nanerviralo jer sve što smo tada željeli je bilo samo još koji sat sna. Doručak i ručak su bili lagani jer se očekivalo "ono pravo" za taj dan - večera. Nakon što se okiti bor i postave jaslice, sprema se za večeru, vrhunac dana. Naša badnja večera uvijek je bila drugačija. I dan danas nisam upoznala nikoga tko bi imao tradicionalnu badnju večeru - nešto, što se jede samo na Badnjak i ni jedan drugi dan u godini ... Mi jedemo "kore", kiseli kupus i gibanicu. Da objasnim: "kore" su na tvrdo pečena pogača, narezana i složena u najljepšu zdjelu u kući te prelivena kuhanim grahom. Slaže se jedan red pogače, malo graha, red pogače, malo graha i to je to ... Taj grah mora biti kuhan na najjednostavniji mogući način - grah, voda i sol ... Tome slijedi kuhani kiseli kupus i gibanica. Što je kiseli kupus valjda svi znate :)) A gibanica - lisnato tijesto koje mama sama valja, peče i suši, razlomljeno na manje komade, nakvašeno u toplu i slatku vodu te slagano red po red, a između posuto sa mljevenim orasima i šećerom. Čovjek bi pomislio da je to presuha stvar, ali kako to mama sočno napravi, bolje je od bilo kakve kreme. U čemu je zapravo fora takve večere ... simbolizira siromašnu štalu u kojoj je tu noć rođen Krist, tvrdu slamicu na kojoj je povijen. Također svi sastojci večere mogli su se naći kod svakog seljaka i svaka obitelj si je mogla u stare dane to priuštiti kao nešto "svečanije". S obzirom na to, taj nas običaj također podsjeća na obitelj, odakle dolazimo i iz koje loze stasamo. Koliko god me pratio pečat "različitosti" i koliko god me kroz život pratio prst poruge osnovnoškolskih "prijatelja", nikada se neću odreči Badnje tradicije. I iskreno, jedva čekam svoju obitelj, svoju djecu i novu generaciju kojoj ću prenijeti običaj mojih pra-...-djedova! |
- 13:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||