Korak naprijed ...
11.08.2005., četvrtak
Koliko dragi Bog da.
|
U posljednje vrijeme ta je "primjedba" ili možda bolje reći "zaključak" često prisutan u mojim razgovorima sa bližnjima - prije svega prijateljima. Ne mogu reći da me to ostavlja ravnodušnom jer se pitam da li je u dotičnim situacijama stvar naivnosti, licemjerja ili vjeronauka od dva glavna odmora i možda koji mali (odmor, naravno). Da objasnim ... Često kad se prijatelji žene ne može se izbjeći pitanje planiranja obitelji, djece. Možda ne zato jer nam se svima o tome priča, i ne zato što bi željeli iz dotičnih saznati što više pa im zabijati čavle u leđa već čisto zato jer (barem) mene osobno to pitanje (tj. odgovor) jako zanima. Inače volim pitanja moralne teologije ali kolikogod me neki odgovori zbunjuju, neki čine tužnom opet drugi me ljute i tjeraju na donošenje osobnih zaključaka. Sad, ne mogu vam reći da li je problem u meni ili u njima - to uopće nije problem i to se ne pitam - jer sto ljudi sto ćudi. Svakom svoje; tko voli neka izvoli itd. Ali ja ipak ne mogu a da ne mućnem glavom. (još uvijek nisam rekla o čemu se radi, znam ... evo, evo) I tako pričamo koliko bi tko djece - a odgovor padne "Koliko dragi Bog da". Nasmiješim se na odgovor jer to je zaista najbitnije - Bog daje. No, kako ja ne mogu iz svoje kože, u glavi mi se javlja pitanje - a što ako se nema uvjeta za dijete? To znači prije svega eksistencialno i ne ono kad se misli da li ću imati novaca kupiti najnovija kolica i onu najnoviju barbiku i sve nove udžbenike itd. Eksistencialno znači ako nas je več 4 a živimo u maloj garsonjeri, k tome još se skrbimo za baku i djeda, mužu je posao od danas do sutra, ... upalite maštu ... Da li je u takvim prilikama odgovor "Koliko dragi Bog da" samo život linijom lakšeg otpora, da li je taj odgovor dizanje ruku od svojih života ili je takav odgovor jednostavno neodgovoran potez?! Svoje misli zadržim u glavi i razgovor se nastavlja... odgovor "Koliko dragi Bog da" dobiva nastavak: ipak smo oboje prostudirali Billingsovu metodu zaštite (prirodnu i jedinu koju Crkva "dopušta") i kupili svu tehnologiju koja će nam pomoći u računanju dana, provjeravanju svega što se tom metodom provjerava ... Opet moje misli: Crkva dopušta tu metodu kad postoje opravdani razlozi izbjegavanja trudnoće. Ako su opravdani razlozi gore nabrojani eksistencialni problemi kako onda parovi žive bračni život i planiranje obitelji po metodi "Koliko dragi Bog da". I kako Crkva govori da tako treba i da za pitanje "kako postupati" sa životom "rješenje znaju i po njemu se vladaju toliki divni bračni parovi koji na upit koliko će imati djece jednostavno i spremno odgovaraju 'Koliko ih dade dragi Bog'" (dr. med. Antun Lisac, knjižica: Billingsova prirodna metoda i neki drugi savjeti za život)... kako se može to govoriti i ujedno dozvoljavati eto barem Billingsovu metodu kad postoje opravdani razlozi. I tko određuje koji razlozi su opravdani a koji ne? Ili ja to sve ne razumijem još sasvim ili je to sve zaista licemjerno kako se meni i čini ... ne može se živjeti po metodi "Koliko dragi Bog da" a odmah nakon što se to izgovori trči se u toalet provjeravati sve što se provjeravati treba ... Meni to jednostavno ne štima! I da se razumijemo! U ovom postu ne želim opravdati ostale metode ili kontrirati stavu Crkve i dopuštanju Billingsove ... želim samo reći da uz svu vjeru i predanje Bogu čovjek treba zadržati i zdravu pamet. Jer metoda "Koliko Bog da" i "opravdani razlozi" mogu ići jedno s drugim pod ruku, ali "Koliko Bog da" i "meni se još nema djecu / dosta je samo jedno jer neka barem jedno ima sve" dvije su potpuno različite stvari i licemjerne su! Nadam se da nikoga nisam povrjedila ... ovo je moje razmišljanje koje, priznajem, još nije u potpunosti formirano ... i ovo je svakako tema o kojoj treba još razgovarati i koja treba nama svima postajati sve jasnija ... Na kraju ipak je savjest svakog pojedinca ona koja važe i važi :) |
- 19:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||