Korak naprijed ...
25.07.2005., ponedjeljak
Joj koji vikend ...
Bijah na svatbi. Oženiše se frendica i frend s faxa. Oboje su bili prelijepi. Vjenčanica - stani pa se divi. Ali sve ostalo - jao, jao. Svatovi obučeni kao da su krenuli na plažu, u Crkvi nikakvog reda, svirka očajna, hrane klasično previše ali poslužena bez glave i repa,... Koma! No, mi smo se zabavljali na svoj način. Plesali smo i zezali se, tješili i čestitali, ljubili se i grlili :) I sve što ide s jednom svadbom frendova s faxa :)Ova jedna druga je pak prije dva mjeseca ostavila svog dragog nakon 5 godina, a taj isti dan je jednog drugog frenda s faxa ostavila njegova draga. I tako smo svi slagali rečenice utjehe i bodrenja a ja pomislih: Kada znamo da je u jednom trenutku dosta čekanja na promjene?! Da objasnim: skupa su bili 5 godina, ali je ona zadnjih godinu i pol kockala da li joj se još ide dalje na takav način ili ne. Naime, sve kućanske poslove ukljućujući spremanje doručka i ostalih obroka je radila sama. On je odlazio na posao i vraćao se pred tv konstatirajući da mu ne pada na pamet radit da je to posao žene. Izlaziti su prestali jako brzo i samo su životarili - on uvjeren da je to to i da ne može biti drugačije. Da kažem direktnije: uzeo ju je zdravo za gotovo (for granted). S time sam se i sama susretala u brojnim situacijama. No, on je vjerojatno već na samom početku veze znao da neće pomagati spremati i kuhati. Zašto je ona čekala 5 godina? I na šta je čekala? Što je to u nama što nas uvjerava da će shvatiti, da će mu postati jasno o čemu govorimo, da će se trgnuti, da je to samo faza i da će ga proći? Pa i ako prihvatimo sva ta pitanja, što je to u nama što određuje koliko vremena "moramo" čekati na te promjene? Ako je ona čekala godinu i pol, tko kaže da je godina i pol garancija da se zaista nikada neće promjeniti? I tko kaže da je mjesec dana garancija, a tko kaže da je pet godina? Zar ne bi bilo jednostavnije u prvom mjesecu veze sjesti se i iznijeti sva osobna stajališta i onda odvagati da li si za nekoga ili ne? Ali gdje bi u tome bilo sazrijevanje dvoje ljudi kao para? Koliko vremena trebamo čekati? I tko to kaže? |
- 19:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||