Korak naprijed ...
01.03.2005., utorak
Odmor od teških tema i malo svakidašnjice ...
Pomalo se osjećam već umorno, iako sam sretna. U posljednje se vrijeme puno stvari dogodilo, puno želja rodilo, a samo će se neke ostvariti. Trebala sam mučkati glavom češče i više nego sam to trebala činiti prije. Padale su neke odluke, neka odricanja na račun drugih stvari. Neke želje su "smrznute" za određeno vrijeme, da bi se mogle ostvariti druge. Slaganje prioriteta nikada mi nije bilo lako. A sada se odjednom našlo nekoliko stvari koje su u meni budile ugodan osjećaj i osjećaj sreće, ali sam ih morala posložiti ... koje su mi bitnije ... Znate ono, kad vam kažu - što vam je bitnije, ljubav ili zdravlje; sreća ili zadovoljstvo itd. a vi sami znate da u biti jedno bez drugog ne ide. Ali ipak onaj "ali" i onaj "ipak" kažu da ovaj put ne može sve. Nisu to neke odluke životnog značenja, pa mi zato postavljanje prioriteta ne bi trebalo biti ne znam kako teško. Ali je ipak bilo. Zašto? Zato jer se ja bojim promjena ... Bojim se svega što bi moglo biti "nepredvidljivo". Iako mi se sada čini da je to "bojim se" pretjerano. Da to nije baš tako. Ali možda ipak jest. Kako god - za sada sam donijela onu glavnu odluku. Jedina od svih koja bi mogla biti od životnog značenja. Ne značenja života i smrti, već značenja životnog iskustva, životnog izazova, životne prilike ... A to je da odlazim. Odlučila sam otići na pola godine. Ako mi se svidi i ako mi bude išlo sve kako treba - i financijski i intelektualno - možda i produžim na godinu dana. No, pola godine ili godina ... non fa bitno ... samo želim otići. Vidjeti svijet (nije baš svijet, samo je Europa, ali svijet se bolje čuje :) ). Iskusiti nove stvari. Vidjeti kako funkcioniram van poznate svakodnevne rutine. Vidjeti kako se snalazim u nepoznatom. Želim učiti nove stvari. Naučiti ono što me zanima. Želim birati što učiti ... I da, mnogi će reći pa to možeš i doma. I ja to mislim, ali čini mi se uzbudljivije preko granice ... u nepoznatom :) Veselim se odlasku ... prijava pada u sljedećih nekoliko dana ... Do 10. mjeseca imam vremena prikupiti i financije i informacije ... Znate kako je jednom negdje netko rekao: Mislim da je ovo prvi dan ostatka mog života ... e tako se i ja osjećam s ovim: Mislim da je ovo prva stepenica mog osvajanja, rekla bih teatralno - svijeta, ali ću reći samo ... prva stepenica od mnogih koje me još čekaju :) |
- 15:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||