Korak naprijed ...
28.12.2004., utorak
Pijesak ili kamen
Ovo je priča o dva prijatelja koji su šetali zajedno po pustinji.Odjednom su počeli raspravljati i jedan je udario drugog. Udareni se osjetio povrijeđen, ali bez riječi napisao je ovo na pijesku: "DANAS ME UDARIO MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ!" Produžili su tako sve dok nisu našli jednu oazu gdje su se odlučili okupati. Onaj što je dobio udarac zamalo se utopio, ali život mu je spasio onaj drugi. Kad je došao sebi taj što se umalo udavio, urezao je na jednom kamenu: "DANAS MI JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ SPASIO ŽIVOT!" Prijatelj, koji ga je udario, pitao ga je: "Kada sam te udario - ti si napisao na pijesku, a sad urezuješ u kamen. Zašto?" Ovaj mu je odgovorio: "Kad netko napravi loše, to trebamo zapisati na pijesku da bi vjetrovi izbrisali, ali kad netko uradi dobro, to trebamo izgravirati na kamenu da ga ništa ne može izbrisati!" NAUČI SE ZAPISIVATI "RANE" NA PIJESKU, A "SREĆU" UREŽI U KAMEN. Kažu da je potrebna: - minuta da bi upoznao posebnu osobu - sat da bi ju naučio cijeniti - dan da bi ju zavolio - cijeli život da bi ju zaboravio NEKA OVI BLAGDANI BUDU POVOD DA SE SJETIMO I ONIH KOJE SMO MOŽDA DAVNO OTPISALI IZ SVOG ŽIVOTA I POKLONIMO IM LIJEPU RIJEČ, ŽELJU, OSMIJEH I POGLED. SVIMA VAMA, KOJI PRATITE OVO MOJE PISKARANJE, I VAMA KOJI SAMO PONEKAD ZALUTATE ŽELIM BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ, A U NOVOJ 2005. GODINI OBILJE MIRA, LJUBAVI, PRIJATELJA I ZDRAVLJA (naravno). PUSA SVIMA!   |
- 16:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||