Korak naprijed ...
11.12.2004., subota
Tako bi htjela ...
... tako bi htjela nešto pisati ...To što ne mogu možda je znak da sam ok. Obično pišem i pišem kad sam down ili kad me nešto muči. No, istina i to da sam puno više počela piskarat u dnevnik koji sam ponovno pokrenula - i to prilično redovito. Mislim, obično bi prazne stranice stajale po mjesec, dva, tri, a sada nije tako. Zadnje što je bilo sam pisajući razmišljala da li ići negdje za Novu godinu ili ne. Naškrabala sam svakakvih za i protiv i zadivila samu sebe objektivnim razmišljanjem ... Iako - zaključila 100% baš i nisam, ali sve su opcije otvorene  Skužila sam da me ovo božićno-novogodišnje raspoloženje deprimira. Užas! Jedno najljepših razdoblja godine mene deprimira. Čitala sam nešto o nekakvoj blagdanskoj depresiji. To kao ozbiljno nešto - postoji? Hm! Postoji ili ne - mene više zanima čemu to. Zašto ljude baca u depru neko veselo razdoblje? Ja sam npr. tužna kad vidim kako je sve ukrašeno, svi nešto kupuju, poklanjaju i primaju darove, obnavljaju odjeću itd. a ja obično u ovo doba nemam love (a i student sam pa to nije niš ni novo ni čudno  ). Eto, to npr. mene čini tužnom. Ali nema mi ništa ljepše od obiteljske večere na badnjak, zajedničkog odlaska na ponoćku i kolača nakon ponoćke, ranog dizanja na Božić, čestitanja, obiteljskog dorućka i posjeta te obilazaka obitelji  da, to volim. U biti, kad pomislim na razdoblje kad budem udana i imala svoju djecu, ne znam kako ću naći kompromis s mužem kod koje obitelji ići. Hm. Da li je uopće bitno da se ide svake godine kod nekoga? Paaa - s obzirom da nisam neka kuharica (čitaj: ne znam kuhati  ) skoro bi bilo pametno da ove godine malo pratim mamu i tatu dok kuhaju. Mi naime imamo poseban običaj badnje večere i ta se klopa kuha i jede samo na tu večer (i naravno sljedeći dan ukoliko ostane, a mi se potrudimo da ostane jer je fino, fino, fino  ). I ta je hrana puna simbolike, što je još bolje. I volim to što je konačno došao red na mene da ukrašavam bor i radim jaslice ispod njega. Sad je sestra već "malo" prestara i iako ovi moji "vršnjaci" kažu da im se to ne da i da im je glupo (kako to može biti glupo?!  ), mene to strašno veseli raditi  . Eto, toliko za sada. Idem po malo u horizontalu kak bi se reklo ... |
- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||