Korak naprijed ...
03.07.2004., subota
Netko - meni osobit
|
Opet sam si nakopala probleme. I kad to ne želim. I kad imam najbolju namjeru. I kad se osjećam uz jednu osobu odlično. I kad nekoga volim. Zaista volim. I kad sam s nekim sretna. I kad mi je taj netko razlog za smijeh. I sreća. Ja uprskam. Uvijek mi uspije. Ne znam u čemu je problem, osim toga što znam da je u meni. 100% sam kriva i ne znam kako mi to uspije uvijek iznova. Kad se trudim svim snagama da ovaj put bude sve ispravno - uprskam. I kad se trudim i radim stvari koje do sada nikada nisam i nadam se da će biti ok - uprskam. Zar sam zaista jedna od onih koje nikada ne mogu učiniti pravu stvar?! Upoznala sam nekoga. Upoznala sam nekoga i tog nekog imam - punih 8 mjeseci... danas. I skoro je tu stalo. Skoro. Za sada nije. Ali još postoji mogućnost da stane. Povrijeđen je. Jako. Ja smatram kako nema razloga da bude povrijeđen ali također znam da to neće umanjiti njegovu povrijeđenost. To je njegov osjećaj i taj osjećaj moram poštivati. Ali ovaj put zaista ne znam što mi je činiti. Sretna sam s njim. Jako. I želim da cijeli svijet to zna. Do sada ga na blogu nisam spominjala jer mi blog služ i drugim stvarima. Tu je moja mašta na djelu. A on... on nije dio te mašte. On je dio mog života. I ništa mi ne znaći više od toga. Želim ga u životu. Kad bih ga imala samo u mašti - ne bi mi to ništa značilo. A da ga imam u životu. To mi život znaći. Ali, on je jedan onih kod kojih moraš paziti na sitnice. Barem sitnice po mojim kriterijima. A to mi ne ide dobro. Zaista. Nisam jaka na tom području. Sitnice nisu moje područje. Volim te. Želim ti reći oprosti. Od srca - oprosti. To je najviše što ti u ovom trenutku mogu dati. Više od svog srca nemam. To je sve. Znaš tko sam. Poznaješ me. Da, nosim prošlost sa sobom. Ali ona je dio mene. i ne mogu reći "na žalost" jer je ta prošlost učinila da sam danas ovo što jesam. I znao si. Na samom si početku znao što nosim sa sobom. Razumijem da je tebi to neshvatljivo. I ja sam na početku znala u što se upuštam. I danas - znajući bolje nego na početku - kažem da prihvačam sav teret koji nosiš sa sobom. Prihvaćam. Nadam se da ćeš i ti smoći još samo toliko snage. Trudim se. To mi moraš vjerovati. Promijenila sam se da se skoro više sama ne prepoznajem. I vrijedilo je. I sretna sam. Želim samo da i ti to vidiš. Jer ako sada završi - znaći da se nije vrijedilo mijenjati. Da bi isto završilo sve i da se nisam mijenjala. Ne, nisam savršena ... ali ovo što jesam - to je trenutno najbolje što nudim. Sebe. Prihvati .... molim te. Nedostaješ mi. |
- 16:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||