Korak naprijed ...
27.06.2004., nedjelja
|
Ne da mi se ... Niš mi se ne da. Kako sam glupa!!! Zašto sam krenula u "istragu"??!!  Koji mi je vrag to trebalo?!  Nisam saznala ništa. Ni lijepo ni ružno. A niti neutralno. Zapravo uopće ne znam dal sam nešto saznala. Vjerojatno nisam. Ma nisam sigurno. Nisam zato jer mi se ne da niš "saznavati". Ne da mi se ni razmišljati o tome da li sam nešto saznala. Ne da mi se razmišljati o ničem. Pa čak ni o ispitu sutra. Puna mi kapa svega. Ozbiljno. I znam da ovo nije prvi put da to kažem, ali mi je stvarno, stvarno, stvarno puna kapa svega. Čak mi je puna kapa i mene same zato što mi je puna kapa svega. Grrr!  "Mačko, ovaj svijet se ne vrti oko tebe!" , "Mačko, ovaj svijet se ne vrti oko tebe!" ,"Mačko, ovaj svijet se ne vrti oko tebe!" ,"Mačko, ovaj svijet se ne vrti oko tebe!" , ... Ovo mi je nova mantra. A kad ova upali početi ću sa: "Zaboravi!", "Zaboravi!", "Zaboravi!", "Zaboravi!", ... Kažu da sve liječi vrijeme. A koliko to vremena treba proći? I kad znaš da je eto sad stvarno prošlo? I šta to uopće treba proći? Prošle su dvije godine, prošla je godina i pol, prošla je još jedna godina, pa su ponovno prošle dvije godine ... niš - MENI JE VRIJEME STALO!!! Kad ga vidim, koljena klecaju, srce tuče a u glavi bijes. Sve što je bilo pogrešno izgleda se sada ispravlja. Da li je moguće biti nostalgičan kad su u pitanju godine? Da li je moguće riješiti se te nekonstruktivne nostalgije? I zašto dozvoljavam da me sitnice uznemiruju ili možda još bolje pitanje - zašto uporno tražim nešto što će me uznemiriti?! Zašto nisam zadovljna s ovim što imam? Tj. zadovoljna sam, itekako. Naime - imam i biti s čime zadovoljna. Pa ovo sad je najbolje ikada. Mislim - što to ja želim više??? Zapravo se ne radi o tome da bih željela više ili drugačije... Mislim. Ma sigurno se ne radi o tome. Ali zašto onda toliko mislim na ono prije? Ma sva su pitanja dobila odgovore. Tj. pitanja više uopće nema. Postoje samo još neizrečene rečenice. Ali i one su već izišle iz moje glave. A i ne da mi se pričati. Dakle - problem ne leži u tome. Zar sam ja stvarno največi nostalgičar na ovome svijetu? I za čime to "nostalgiram"?! Sve je završeno uredno. Sve se ureno i nastavilo. Svatko u svom smijeru. I to je ok. To je sasvim ok. I sve sam ih izbacila. Ali ih ne mogu izbaciti iz glave. Pa puknut ću. Svaka sitnica me podsjeti. Ajd, sitnica i ne baš, al ipak... nešto me podsjeća uvijek iznova. Sve su materialne uspomene u smeću (osim slika, ali njih ne gledam). Puno uspomena sam i zaboravila - onih koje nisu materialne. Al ipak ona nekolicina kojih je ostala me izluđuju. Ma da - želim zaboraviti!!! Na forumu je netko otvorio topic da kad bismo imali gumicu za brisanje ... odmah! Odmah! Odmah! Samo želim krenuti dalje. Krenula sam. Ali želim... Što to ja želim... Želim sve obrisati, ali ... ne želim. Želim okrenuti leđa, ali ... ne želim. Pa ja sam pukla. Sama sebi kompliciram život. Ova znatiželja će me ubiti. Kao želim biti novinar. I znatiželja je dobra stvar za to. Ali budući da novinar neću biti (i s time sam se već pomirila), koji vrag će mi znatiželja?! Na kraju mi ionako samo još ona ostaje! Uvijek. |
- 12:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||