Korak naprijed ...
24.06.2004., četvrtak
Nakon svega
Noć se prosula, topla kiša,Odraz zvijezda u lokvama. Tišina otkrila je ritam srca, Dubina svemira. Bez buke s ulice i vreve grada Sve se u jednom trenu pronašlo, Bez svih ambicija, bez običaja Bez modnih ukrasa. Što nam je ostalo od svih ljepota? Iskra u očima? Ili praznina što se vidjet može U sličnim noćima? Pa nam se učini da nije vrijedno Svo ovo lutanje, Ali u duši ono malo svjetlo Postavlja pitanje. I kada nakon svega, sred punine, U svakoj pori među ljudima, Pronađem smisao i Krista živa, Mogu mirno sklopit oči Za nova buđenja. Puno mi sjećanja budi ova pjesma. Dobrih i loših. Iako je Uskrsfest već odavno prošao i usidrio se u srca onih koji su ponijeli dio atmosfere ili barem cd doma  Na žalost, na žalost, veliku žalost nisam mogla ići u Zg na festival ali sam zato kupila cd isti dan kad je izišao, a imala sam sreću da sam bila baš tada u Zg. Na taj sam dan propustila i susret mladih u Šibeniku. Baš je bio neki depresivni vikend. A tako sam htjela negdje otići. Ipak - seminar je bio obvezniji. Rok se bližio a ja bez ikakvog gradiva. Još dobro da sam bila kasnije u Zg pa sam pronašla knjižicu na temu mog seminara i sve što sam trebala je bilo prevesti na slovenski  U međuvremenu je u svojoj teškoj bolesti preminula i draga mi s. Ljubomira. Dan/dva prije sam bila kod nje, ali me nije mogla/željela primiti. Uvijek je bila jedna od onih osoba koje žele da ih se pamti po dobrim vremenima. Nedostaje mi. A još će mi i više nedostajati.  Osobito zbog toga što nisam mogla ići na pogreb. Često se toga sjetim sa žalošću. Osobito stoga što mi je rekla da kad ona ode da se ja pobrinem da bude sve ok. Znam da to nije mislila doslovno jer za što bi se to ja mogla pobrinuti. Toliko je drugih ljudi, sposobnijih koji su se i pobrinuli za sve to. Nisu mogli prisustvovat ni moji roditelji. Nikoga nije bilo. Ali bili smo s njom u mislima. I posjetili smo ju dok je bilo vrijeme za to. To me smiruje. Oprostila sam se s njom na vrijeme. Zato sam sretna. A pogrebi kao takvi su ionako zbog ljudi a ne zbog umrlih. Ljudi su ti koji žele ceremonije itd. Oprostiti se od nekoga. O tome bi se zaista dalo razmišljati. Imala sam priliku oprostiti se i to sam učinila. Stoga nema puno smisla žaliti za time što nisam mogla ići u Ivanić grad. Otići ću na grob. Sigurno. Čim bude prilika. Zašto sam sad sve ovo napisala? Zapravo sam željela početi pisati o tome kako sam imala predivan dan jučer. I kako je dan počeo danas. Kod doktora. Opet. I nakon doze antibiotika - ne oporavljam se. Pojavile su se nove dvije bakterije i s njima i bolovi koji su počeli jučer.  I opet sam tamo gdje pišem o slabim stvarima. Zašto... Takav dan? Neki novi? Iznenađuje me to. Bolje da završim. Tko zna što će mi još pasti na pamet. |
- 10:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||