Korak naprijed ...
03.06.2004., četvrtak
More!
Još se sjećam onih dana kad si naša tijela milovalo pjenom tvojih vala. Tad smo djeca bili mi i još nismo znali što nam nosiš ti. A s pjesmom i mirisom tvojim rađala se ljubav naša - i za to ti more hvala!Umorna sam. Jedna druga pjesma bi rekla - moju ljubav uzeli i potrošili krivi ljudi. Tako se nekako osjećam. Naravno da sam sama ljubav i dala. I nije mi žao za to. Žao mi je samo što su mi ju potrošili. Teško se sad ponovno truditi za nešto. Mnogo krivih odluka (i sam si mi tako rekao, a misliš da ja to ne znam) čovjeka iscrpi. Pakao je što čovjek ipak, nakon svega, ne može prestati žuditi. Žuditi za nečim što znaš da ne možeš i nećeš dobiti, a ne možeš prestati ni žuditi. Da, to je pakao. Ni vatra ni lanci ne muče čovjeka toliko koliko žudnja. Osjećaj. Neispunjenost. Ono - kad nešto nedostaje. Tužna sam jer ljudi misle da će tu prazninu ispunit najplitkijim osjećajima. Nekim zadovoljavanjem tjelesnosti. I tako se vrtimo u krug. Svatko često traži "ono nešto". Tužno je što traži - na pogrešnim mjestima. A kad nađe. I kad je sretan. Ne može zadisati. Ne u potpunosti. Ne dok je sam u tišini svoje sobe (ovo je tako klišejska rečenica!) . I onda shvatiš da su te navukli na taj osjećaj praznine. Da si ovisan. Da ne možeš funkcionirati bez njega. Da ga trebaš. Da najbolje rečenice izlaze iz tebe kad si pod dozom takvih osjećaja. Bolje misliš. Bolje plačeš. Bolje vidiš svijet. Udobnije ti je u toj maloj kućici na drvetu. Iako si ..... sretan - nitko ti ne vjeruje ..... |
- 09:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||