Još se sjećam onih dana kad si naša tijela milovalo pjenom tvojih vala. Tad smo djeca bili mi i još nismo znali što nam nosiš ti. A s pjesmom i mirisom tvojim rađala se ljubav naša - i za to ti more hvala!
Umorna sam.
Jedna druga pjesma bi rekla - moju ljubav uzeli i potrošili krivi ljudi. Tako se nekako osjećam.
Naravno da sam sama ljubav i dala. I nije mi žao za to. Žao mi je samo što su mi ju potrošili. Teško se sad ponovno truditi za nešto. Mnogo krivih odluka (i sam si mi tako rekao, a misliš da ja to ne znam) čovjeka iscrpi. Pakao je što čovjek ipak, nakon svega, ne može prestati žuditi. Žuditi za nečim što znaš da ne možeš i nećeš dobiti, a ne možeš prestati ni žuditi. Da, to je pakao. Ni vatra ni lanci ne muče čovjeka toliko koliko žudnja. Osjećaj. Neispunjenost. Ono - kad nešto nedostaje. Tužna sam jer ljudi misle da će tu prazninu ispunit najplitkijim osjećajima. Nekim zadovoljavanjem tjelesnosti.
I tako se vrtimo u krug. Svatko često traži "ono nešto". Tužno je što traži - na pogrešnim mjestima.
A kad nađe. I kad je sretan. Ne može zadisati. Ne u potpunosti. Ne dok je sam u tišini svoje sobe (ovo je tako klišejska rečenica!) . I onda shvatiš da su te navukli na taj osjećaj praznine. Da si ovisan. Da ne možeš funkcionirati bez njega. Da ga trebaš. Da najbolje rečenice izlaze iz tebe kad si pod dozom takvih osjećaja. Bolje misliš. Bolje plačeš. Bolje vidiš svijet. Udobnije ti je u toj maloj kućici na drvetu.
Iako si ..... sretan - nitko ti ne vjeruje .....
Post je objavljen 03.06.2004. u 09:24 sati.