Korak naprijed ...
14.05.2004., petak
Priča za ugodan dan
|
Moj prijatelj otvorio je jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadio je jedan zamotuljak i reče: - “Ovo nije bilo što, ovo je nešto posebno.” Odmotao je paketić, odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. - “Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New York-u, prije otprilike osam ili devet godina. Nije ga nikada upotrijebila. Čuvala je to za neku "posebnu priliku". Dobro... ja mislim da je sada prigodna prilika za to.” Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na pogrebu. Njegova žena je umrla. Okrenu se prema meni i reče: - "Ne čuvaj nikada ništa za neke posebne prilike, svaki dan u tvom životu je poseban". Još uvijek mislim na njegove riječi... one su promijenile moj život. Čitam više, a čistim manje. Sjedim na terasi i uživam u krajoliku, bez da mi smeta korov u vrtu. Provodim više vremena s obitelji, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u biti jedna cjelina ispunjena užicima, a ne tečaj o preživljavanju. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam svoje kristalne čaše svaki dan. Oblačim svoj novi sako, kad idem u trgovinu, ako želim. Ne čuvam svoj najbolji parfem za specijalne izlaske, upotrebljavam ga kad god poželim. Fraze..."jednog dana" i "jednog od ovih dana"... gotovo su nestale iz mog rječnika. Ako je vrijedi vidjeti, poslušati ili učiniti, tada ja to pogledam, sašlusam ili učinim i to SADA. Nisam siguran sto bi žena mog prijatelja učinila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo. Mislim da bi ona više kontaktirala sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Možda bi nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana. Upravo su ove neučinjene male stvari ono što mi smeta, ako bih znao da su mi sati odbrojani. Smeta me što sam prestao sretati svoje dobre prijatelje koje sam "jednog dana" želio kontaktirati. Smeta mi što ne pišem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi, i žalosti me sto nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život, smijehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samom, da je danas jedan poseban dan... Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je posebna. Kad bi barem sve bilo tako jednostavno. Ili crno ili bijelo... |
- 15:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||