život je prošlost

...da. mislim dal da pišem il ne...eto imam puno misli u glavi...koje kao droga razaraju sve.
što treba napraviti da se ubije čovjek...da li sam to još uvijek ja, i da li ja uopće postojim? kao da vodim dvostruki život, život kada sam sam, i život kada se zatvorim, kad zatvorim tu umornu, i dotrajalu dušu, koja ne smije izlaziti vani, jer je previše slaba da bi podnijela bilo što, pa čak i kapljicu kiše...koja ne može preći preko bilo čega, pa čak i kamenčića na putu, preko kocke leda koja se otopi...koja kad i krene ne dospije daleko.
no, zato se štiti, i stoji u oklopu, ne probojnom oklopu kroz koji ne prolazi nikakva sila, pa čak ni ona najjača. ali kad se opusti, i proba izaći iz tog skoro vječnog oklopa, i kada dobije na snazi, ubiju je. osudena je na samoću, al bez boli.
no tako nitko ne može živjeti dugo.
kada cjeli život, mislim moj život nije dug, pa mogu slobodno reći cjeli život, volite nekoga, i tako reći, taj netko postaje pa u najmanju ruku, četvrtina života, nije lako ostati bez tako nečeg...još pogotovo kad gledate kako odlazi, a ne možete pomoći, jer to nešto jače vas razdvaja...to nešto što vam i kaže, tako mora biti, to nešto što razara taj prekrasn slap, tu rijeku, suša...da tako je suša...suša koja crpi posljednju kap iz rijeke, najljepši slap pretvara u ništa, u praznu zemlju, na kojoj nema više ništa...a rijeka ne može ništa...i ptice, i sve životinje koje su voljele tu rijeku ne mogu ništa...a možda bi i htjele, no što da učine...
možda to mora biti tako, i kažete neka je tako, i da vas boli briga, no ipak nije tako i to ta duša drži u sebi, to najgore, i ot joj ne da vanka...al neka je tako, i neka ta duša pati, jer i je stvorena za to, da pati...no ono najgore u čovjeku, je ponos. da ta okrutna stvar, koja se ne smije izgubiti drži vas, no možda zbog nje najviše i patite...i gubite se...a gubite se svaki dan sve više, i sve dalje i dalje, negdje gdje se ni sami nećete moći naći... u izgubljenu zemlju...
o čovječe...e što da učinim, da se izvučem izovog, ne znam bili rekao prokletog stanja, stanja u kojem...uf...toliko mislim me napada da više ni sam ne znam što da napišem...e da sam pred krajem jesam...e pa što se događa, što se događa sa čovjekom za kojeg kažu da je pun sebe, da je pun samopozdanja kao metak baruta, kao ocean soli...što se događa...
eh da je znati...i leži...i otvori oči, al ne može ih zatvoriti, kaže riječ, al ne može reći rečenicu...jer ga nema više...tj nikad ga nije ni bilo...i pored svih dobitaka osjeća se kao najveći gubitnik, i kada se svi vesele zbog njega, a on je nesretan i dalje, i to je to...kada iza smješka stoji tužan pogled...kao da je presvučen, i da je samo izgledom sretan, a iznutra zauvijek ne sretan...dal je to razlog što stavlja više od tri žlice šećera u kavu...
eh znam...bit će komentara da pretjeruje, al nek bude...ja ne tražim od nikog da se ovo komentira, i da netko čita i brine tome što se događa...pišem samo da to sve pokušam donekle izbaciti iz sebe, da se barem iskru bolje osjećam...ako je to moguće...jer svaki put kad netko i pročita ovo neće razumjeti, jer osoba koja bi ovo mogla razumjeti bila bi "najbolja" a te osobe nikad nije, a tko zna hoće li moći i biti...jer problem dolazi iz unutra...gdje je sve odavno zaključano, i zarobljeno...a svakim danom je ključ sve dublje i dublje...a dubina boli...

Sjedim. I imam nekoga kraj sebe koga vi nikada nećete upoznati. Možda, jer ko zna... Nije ovaj svijet toliko velik koliko nam se čini...jer tko bi rekao, da ću ja, student (glupo mi je napisati čega) upoznati, htio sam reći sresti osobu koju sam nekoć volio...daj pa to je glupo...u koju sam bio zaljubljen, štoviše ona je bila moja SIMPATIJA!!!
no evo da se vi ne bi pitali, pa što je tu čudno,,,
dakle, još onda kad sam bio mali (mislim nizak) morao sam ići u vrtić...SMJER: predškolski. Nikad nisam volio to mjesto, usporedio bih sa...hm hm...sa zubarom, tamo malo tko voli ići, no ipak morao sam...i svaki dan bi me "vukli" u taj vrtić...sve dok ja nisam upoznao, tj saznao da se zove Maruška. Dani su postali ljepši, mislim dani u vrtiću, eh kad se sjetim toga (suza krene)...i tako dan za danom...(da ne duljim) prođu i ti "vrtićki" dani... i trebali smo ići u istu školu...kad ona je nestala...šmrchi...ona je završila u školu za djecu sa posebnim potrebama, i to u Rimu, ej braco, e što je luda e što mora u Rim ići, al neka...
...i tako prođe godina, dvi..i napokon prođe 12 godina...
i izađem ja vani, na neki rođendan, i sjdim...pijem kolu...kad eto uđe neka... crvenokosa cura...u tom trenu zastanem pričati i disati...ta kosa, oči su joj zasjale kao zvijezde na nebu, kao reflektor u mraku.. svi su gledali u nju...kročila je tako sigurno prema nama...a mi svi da smo udahnuli i izdahnuli...iprije nego smo se svi zapitali... mila majko pa di se već uspila ovako ubit?? pogle joj oči, blišti, gle kako hoda, ka sigurna je, al po gle joj ruke, da nije ove vodilice sa strane jedva da bi i puzala...isuse što alkohol, a ko zna moža i droga,pardon trava radi od čovika, mislim o žene..ajme daj pa zar nekuži da je svi gledaju..ajme srama...pa takva cura... al neću je više faliti, da se ja vratim..
uglavnom kad sam je drža na kadom, jer se ubila a nitko je drugi nije tija pazit tako ulivenu, osim mene dobrog i humanog čovjeka, ;), rekla mi je da se zove Maruška da ni u kojem slučaju ne zovem njenu mamu...jer živi u Italiji pa da ne potrošim puno na mobitelu...i onda mi je sinulo...PA TO JE TA RETARDIRANA cura...isuse, koda sam zna...reka san joj... draga moja... ... Ma biži ča, ko te jebe, kad sam ja "balija" za tobom ti si me odjebala, eto tebi pa se bali tu sam sa sobom... ma zajebavam se.. ona je ustvari bila tako bogata da je išla u Rim kod tate, tata joj je tamo nešto radio, mislim oženio je Talijanku, pa je išla i u školu gori, a ta posebna škola nije za "lude" već je imala toliko para a pošto je tata smatrao da bi se šetajuću školu njoj mnogo toga moglo dogoditi pa joj je plaća profesora da dolazi doma.. e uglavnom da bila je ulivena... i ko bi reći da ću ja nju sada morati paziti.... e ko bi reka...e sada ona mora ići e jeb ga.. a ja se taman zaljubija, he he hheee!!!

uh...evo baš došao kući iz vanka. da sam bolje volje i nisam, mislim naravno JESAM!! Pa što nije super držati jezik za zubima, gledaš nekoga u oći, i pratiš koliko čovijek može srati bez da ni sam nije svjestan da svi oko njega znaju da sere, a on, pardon, ona uporno...sere li ga sere. Čovječe, pa uvijek sa se pitao čemu izmišljati i uvjeravati druge u neke stavri kojih si i sam svjestan da ti drugi znaju da nisu istinite, realne...tu dolazim do toga da treba držati jezik za zubima, jer kad netko takav započme o tebi (trenutno o meni) shvatio sam da se stvarno ne isplati spuštati toliko nisko, al stvarno nisko pa da joj se suprostavim. Tko zna, možda kad dođe kući razmišlja o tome, tj o sebi i zna da to što radi nije u redu, pa da je još ubijem pred "prijateljima" mislim da to stvarno ne bi bilo u redu s moje strane. Eh sad će neki reći da sam i osjećajan, he he...Kakvo zadovoljstvo pruža rušenje drugih, tj vrijeđjnje tuđih radova, zasluga, postignuća, ma bilo čega, samo da bi toj duši bilo lakše...zar je stvarno problem biti, ako su kao "prijatelji", potpora, a ne ubijati u pojam svakoga... eh tu se treba pokazati jakim, i zapitati a gdje je to tvoje djelo bolje od moga?? e pa to pitanje i one najače kritičare odvodi u samnicu, he he... Ja stvarno volim kad su ljudi iskreni, jer inače razgovore ne volim odugovlačti, tj uopće ih ne volim, al volim kad netko kaže iskreno kad mu se nešto sviđa i ne sviđa, al kad to kaže u smislu da mi pomogne da napravim bolje. a ne u smislu da ubije u pojam tog nekog drugogg... ja nikad nisam mislio da sve što napravim da jenajbolje, niti da je najgore, niti se treba hvaliti nekim stvarima..pa kao ni ovo što pišem...iskreno pišem jer mi je lakše...al eto...
uh da.... baš sad prije nego sam došao kući, prolazim kraj kina... i gledam čovjeka...35-40godina , zamotan u jaketu, s kapom na glavi i bez rukavica, djeli letke ispred kina...e to me malo ubilo u pojam...tj ne to...mislim nikad nije sram raditi... nego su me ubili u pojam ljudi koji kraj njega prolaze kao da ga ne vide...zar ne shvaćaju da svaki tko mu uzme taj letak iz ruke da mu je pomogao, jer taj čovjek ne može ići kući, ili bilo gdje da je toplo, dok ne podjeli sve te letke. samo zamislite koliko se smrznete dok čekate tramvaj, e pa sada zamislite....:((
još kada prođu i niti ga ne pogledaju...grrr. (za one koji bi sada rekli, a koliko si ti majstore uzea letaka..e pa ja sam ih uze dva, namjerno sam uša i izaša iz kina)

čovječe... e pa što da napišem, sjedim sam tu u stanu, čak ni muziku nisam upalio, neka bude potpuna tišina. Mrak. Misli su mi počele malo lepršati. Ovih dana se kao osjećam super, mislim to svi misle, jer nakon svega što su mi rekli, da sam čudan, što se događa sa mnom, odlučio sam malo "glumiti" da se osjećam super pa ti neće nitko ništa prigovoriti.
No, onda kad uđem u stan, kojeg kao da se bojim... da se bojim ući u taj stan, je kad se probudim ujutro, i čujem samo lift koji neprestano radi, otvaranje susjedovih ulaznih vrata, i paljenje auta u dvorištu, hvata me neka tuga, patnja, strah... Mislim što sada, sad kad se probudiš... Ponovo nemam nikakav "radni" plan, ponovo se sjetim koliko sam nezadovoljan...Samo ne znam jesam li nezadovoljan sa sobom, sa svojim sve ukupnim životom, faksom, curom... Da li je to razlog što sada, u ovom trenutku, ne spavam, jer se bojim jutra. No, ne bi li baš zato morao otići spavati, da zaspem, i sanjam... Sanjam san u kojem je sve kao iz bajke (ne smijem napisti kao u snu jer to i je san) , kad se dižem zadovoljan i uspijesi su mi na dlanu. Sve je onako kako bi ja želio da je... Al svaki san prekine jutro, pa čak i onaj grozni san, jutro.
U ovom trenutku se osjećam pun sebe, al pun ljutnje, mržnje prema sebi, nezadovoljstva. Dal gorčina u trbuhu nešto znači? Dal bi trebao izbaciti taj sav bijes iz sebe... Što bi se onda dogodilio?
Cura...Eto i ona me ostavila ovih dana. Mislim ostavila?! Ostavila me zbog mog "blesavog" ponašanja. Zar tako jedna osoba ne bi kao trebala razumijeti kada pokušavaš sakriti neku bol, kada si tužan, a pokušavaš biti sretan, samo zbog nje... I pokušavaš i pokušavaš, a ne možeš. To nešto iz unutra je puno jače od tebe, da ni pred njom ne možeš to sakriti. Htio bih, al ne mogu. Jer teško je kad te pita ´što te muči´..a ti odgovoriš ništa. Možda bi se i ispovjedio da možeš, a ne da, to iz unutra ti oduzima snagu za izgovor svega toga...ubija te. I kažeš prvu, pogrešnu, i ne da ti da izgovoriš tu drugu, pravu, riječ... A htio bi. i slušaš onda nju što sve govori, i natjera masi od 95 kila mišića suzu, ali ne radosnicu, na oko. a ta suza probija. Kao užerena masa lavine pali i guta sve pred sobom, kao lavina se spušta i ruši sve pred sobom...ta mala suza... jer tijelo ne može da podnese sve to, a htijelo bi....i onda kada ode, sjediš sam...sam...zuriš u ravno, nigdje...a u glavi ti krenu misli da na pišeš pismo, rijeka osjećaja toliko jakih i žestokih da ti se ruka trese, u trbuhu ti gori kao u vulkanu, glavu naginješ na lijevo i spuštaš je dolje, a zatim je uz težak izdisaj iz nosa ispravljaš, ruke sklapaš, a zube stišćeš...ne znaš što bi...no onda se proteseš sam od sebe, i oči ti se napune (suzama) i sjetiš se da kako god bilo, što god da mislio da mi ne fali , shvatim koliko mi je bilo lijepo...odlasci u kino, utakmice...kave... i dok sve ovo pišem mota mi se misao da joj pošaljem mail da pročita sve ovo, gdje mi se tijelo donekle oslobodilo...i da poslat ću joj...i najvjerovatnije će pomislit kako sam jadan i kako sad želim da mi se vrati, i da ja očekujem da mi se vrati... no ne želim to...jer ipak našao sam se ovaka sa svojom najboljom prijateljicom...gospođicom Samoćom. Shvatim da mi ona najviše odgovara, jer ipak misli su mi ionako same, bez ikoga...same...same...i koga da krivim. Pa kao i uvijek samoga sebe.
Nije da me puca neka inspiracija,nego eto, sjedio sam sam vani do prije nekih 15 minuta...i možda sam još pod dojmom svega toga...jer...htio bih sve izbaciti iz sebe, ali nemam gdje izbaciti sve to, da nađem neki koš koji će primiti sve to..i to je najveći problem, što tog koša nema...i to najviše boli... :(

...da li je razlog to što nemam baš neku naj inspiraciju to što sam dobre volje, ili jednostavno da se nije dogodilio niša krivo cijeli dan, ne znam. Hm...da ne smijem krenuti s ovako lošom, mislim "bad" spikom jer će još ispasti da sam neki depresivaac, negativac...pesimista...ne nikako!
gle jutrost sam se probudio sam od sebe, bez da me netko svojim ne baš ugodnim glasom probudio, i mogu vam reći da to baš i nije tako loš osjećaj. Skoro da se i bilo teško probuditi bez da vas netko sili...hm zamisli da sada razvijem teoriu o buđenju, jooj...
Cijeli dan sam praktički putovao, i to je bilo savršeno za pražnjenje mozga, da se razmisli o svemu što su ti starci govorili na praznicima, i onda sretnete ne preboljenu ljubav iz osnovne škole koju ste isto tada zadnji put vidijeli, i onda krenete lagano, pa gdje si, što ima, šta se događelo kroz sve te godine, i shvatite zašto sam je na početku nazvao ne preboljena ljubav iz osnovne škole. Kad se iskrcate iz busa, mislim auobusa, odete na kavu, pa joj pomognete sa prtljagom, i onda se odjedanput svi ti osjećaji vrate, i kod nje i kod mene, i oćeš nećeš desi se... ugodno te isprati iz stana..jedino što na kraju znaš je gdje živi i da ima puno stepenica do njenog stana...

i počme ovaj dan...