čovječe... e pa što da napišem, sjedim sam tu u stanu, čak ni muziku nisam upalio, neka bude potpuna tišina. Mrak. Misli su mi počele malo lepršati. Ovih dana se kao osjećam super, mislim to svi misle, jer nakon svega što su mi rekli, da sam čudan, što se događa sa mnom, odlučio sam malo "glumiti" da se osjećam super pa ti neće nitko ništa prigovoriti.
No, onda kad uđem u stan, kojeg kao da se bojim... da se bojim ući u taj stan, je kad se probudim ujutro, i čujem samo lift koji neprestano radi, otvaranje susjedovih ulaznih vrata, i paljenje auta u dvorištu, hvata me neka tuga, patnja, strah... Mislim što sada, sad kad se probudiš... Ponovo nemam nikakav "radni" plan, ponovo se sjetim koliko sam nezadovoljan...Samo ne znam jesam li nezadovoljan sa sobom, sa svojim sve ukupnim životom, faksom, curom... Da li je to razlog što sada, u ovom trenutku, ne spavam, jer se bojim jutra. No, ne bi li baš zato morao otići spavati, da zaspem, i sanjam... Sanjam san u kojem je sve kao iz bajke (ne smijem napisti kao u snu jer to i je san) , kad se dižem zadovoljan i uspijesi su mi na dlanu. Sve je onako kako bi ja želio da je... Al svaki san prekine jutro, pa čak i onaj grozni san, jutro.
U ovom trenutku se osjećam pun sebe, al pun ljutnje, mržnje prema sebi, nezadovoljstva. Dal gorčina u trbuhu nešto znači? Dal bi trebao izbaciti taj sav bijes iz sebe... Što bi se onda dogodilio?
Cura...Eto i ona me ostavila ovih dana. Mislim ostavila?! Ostavila me zbog mog "blesavog" ponašanja. Zar tako jedna osoba ne bi kao trebala razumijeti kada pokušavaš sakriti neku bol, kada si tužan, a pokušavaš biti sretan, samo zbog nje... I pokušavaš i pokušavaš, a ne možeš. To nešto iz unutra je puno jače od tebe, da ni pred njom ne možeš to sakriti. Htio bih, al ne mogu. Jer teško je kad te pita ´što te muči´..a ti odgovoriš ništa. Možda bi se i ispovjedio da možeš, a ne da, to iz unutra ti oduzima snagu za izgovor svega toga...ubija te. I kažeš prvu, pogrešnu, i ne da ti da izgovoriš tu drugu, pravu, riječ... A htio bi. i slušaš onda nju što sve govori, i natjera masi od 95 kila mišića suzu, ali ne radosnicu, na oko. a ta suza probija. Kao užerena masa lavine pali i guta sve pred sobom, kao lavina se spušta i ruši sve pred sobom...ta mala suza... jer tijelo ne može da podnese sve to, a htijelo bi....i onda kada ode, sjediš sam...sam...zuriš u ravno, nigdje...a u glavi ti krenu misli da na pišeš pismo, rijeka osjećaja toliko jakih i žestokih da ti se ruka trese, u trbuhu ti gori kao u vulkanu, glavu naginješ na lijevo i spuštaš je dolje, a zatim je uz težak izdisaj iz nosa ispravljaš, ruke sklapaš, a zube stišćeš...ne znaš što bi...no onda se proteseš sam od sebe, i oči ti se napune (suzama) i sjetiš se da kako god bilo, što god da mislio da mi ne fali , shvatim koliko mi je bilo lijepo...odlasci u kino, utakmice...kave... i dok sve ovo pišem mota mi se misao da joj pošaljem mail da pročita sve ovo, gdje mi se tijelo donekle oslobodilo...i da poslat ću joj...i najvjerovatnije će pomislit kako sam jadan i kako sad želim da mi se vrati, i da ja očekujem da mi se vrati... no ne želim to...jer ipak našao sam se ovaka sa svojom najboljom prijateljicom...gospođicom Samoćom. Shvatim da mi ona najviše odgovara, jer ipak misli su mi ionako same, bez ikoga...same...same...i koga da krivim. Pa kao i uvijek samoga sebe.
Nije da me puca neka inspiracija,nego eto, sjedio sam sam vani do prije nekih 15 minuta...i možda sam još pod dojmom svega toga...jer...htio bih sve izbaciti iz sebe, ali nemam gdje izbaciti sve to, da nađem neki koš koji će primiti sve to..i to je najveći problem, što tog koša nema...i to najviše boli... :(
Post je objavljen 13.01.2006. u 03:09 sati.