SPLIT, CROPATRIA I "ČIM SAM TE VIDIO - ODMAH SAM TE SPAZIO"!
Čudna sam ja neka biljka.
Ili me totalno baci u bed, ili me boli, ne trbuh, nego leđa od smijeha.
U glavnom, očito mi nikada nije dosadno.
Dakle, zašto sam ja bila u Splitu?
Dobra prilika za maknut se iz ove vuko*****, aranžman jeftiniji ne može bit (poslije će se i pokazati zašto, al' nema veze!), što je najbitnije, vidjeti najstariju kćer nakon skoro godinu dana, a osim svega toga maleni su nastupali u HNK Split na Festivalu duhovne glazbe Cro Patria.
I, kako to obično biva, krenuli smo po najgorem mogućem vremenu. Bura, odmah na izlasku na magistralu snijeg nošen tako da je letio doslovce vodoravno...vozač autobusa mrtav-hladan, autobus se ljulja k'o barka, ruke mi se znoje, a to se rijetko događa.Do Senja još kako tako, a poslije - no, dobro je prošlo.
Usput sam naučila nešto o baterijama za digitalac.
Naučila sam, konačno, da baterije treba isprazniti do kraja pa ih tek onda puniti (zašto nikad ne čitam sve što piše??), u suprotnom - ništa od slikanja.
Pa je tako i bilo...tu i tamo bi se aparat smilovao, ali na kratko.
Malo smo išli autoputom, malo obilazno...
Prošli smo kroz Gospić i sva ona mjesta koja su stradala u ratu...osim beskrajne bijede i mase jumbo-plakata koji nas podsjećaju na to da moramo ići dalje, vidjeli smo jedva dvoje, troje ljudi.
U Gospiću još i ima obnovljenih kuća, ali u onim manjim mjestima, gdje se ide dalje, žalost i katastrofa...sve se pitam jel' i to u Hrvatskoj, od čega i kako tu ljudi uopće žive? Strašno nešto. Zapušteno i prepušteno.
I dobro da sam to vidjela pred izbore. Definitivno neki ne znaju KAKO se živi u Hrvatskoj. Ma, ne zna nitko!
Pravim paralelu između nedavno dobro prijeđene Istre, mog kraja, dakle Primorja i ovog otoka, i te jadne zanemarene Like...I ne mogu vjerovati da su to tri županije, jedna tik do druge, sa toliko nemogućih različitosti. Tri različite planete.
Dosta.
Stali smo, odmorište Ličko Lešće (?, da li je?), benzinska postaja i kafić sa prodavaonom...snijega k'o u priči, djeca oduševljena ali nepripremljena...ne bi bilo zgodno da se smoče pa prehlade do sutra, kada je nastup...A bili su sretni i presretni:)
Majke su pile kavu, koja uzgred košta 10,00 kuna, ali 'ajde, kava je fina, prefina, osoblje nevjerovatno ljubazno..."Viva" se zove taj restoran, prodavaona...mogli bi oni sa "Vrata Jadrana" u OMV-u nešto i naučiti...No, za cijenu se ipak nešto mora i ponijeti sa sobom za uspomenu i dugo sjećanje...recimo, žličice...
Kako smo išli dalje, tako se vrijeme smirivalo, no Sv.Rok je bio zatvoren, tako da smo morali starim-novim masleničkim mostom preko...konačno more!
I vjetrenjače, koje malo zastrašujuće izgledaju.
I krajolik totalno drugačiji od onog mog poznatog.
I na kraju - Split.
MORH-ov hotel u naselju Duilovo, hotel "Zagreb", kako kažu - poluotvorenog tipa. Radi cijelu godinu.
Grijanje - parcijalno. Jedna soba ima, druga nema, kasnije i obrnuto.
Topla voda - također.
S tim da je žuta, smeđa, ne možeš je dotjerat do njene neboje, pa da se ubiješ.
Ali je zato šank jeftin.
Kapučino 6,00, velika Žuja 12,00 kuna. U odnosu na odmorišta uz cestu...
No, pri samom ulasku, dočekalo nas je iznenađenje. Istu večer održavala se zabava, tradicionalna veče "Imoćana i prijatelja" uz legende gerijatriju Kiću Slabinca, Kemala Montena i voditelja Olivera Mlakara.
Pred ulazom doslovce sami mercedesi imotskih i njemačkih registracija.
Od petnaestak roditelja koji su pratili djecu, nas par je poželjelo malo sjesti u foaje hotela, poslušati glazbu i nešto popiti...međutim, ništa od toga...šank se "trebao zatvoriti u 9, a sada je 9 i po, a ja još špitin tu! Nema ništa!".
OK, ostale su četiri najupornije Gracije i dale si u zadatak popiti bocu vina, pa kud puklo!
I tu kreće showtime.
Naivne ili nadobudne, zamole jednoga od trojice tjelohranitelja (!!) na vrhu stepeništa koje vodi ka drugom šanku, na što nam je on objasnio da ne može. I gotovo. Pa, dobro, možete li nam vi donijeti nešto? Ne može. Sliježe čovjek ramenima, tupavo gleda i još tuplje se smješka. "Nisam ja odavde!" (Naknadno smo doznali da su sva trojica djelatnici hotela, op.ur.)..ne, nego od Muje...
Ništa...izvukle mi cigarete, jedna od nas i žvake, jer nešto mora bit na stolu...
A za šankom izvjesni Frane...pored njega dvije čaše vina, a on prislonio glavu na šank, pa spava...konobarica na odlasku podbola ga je netom dobivenom ružom, pokušala poslati doma, ali joj nije uspjelo...razbuđeni Frane napravio je tri đira oko našeg stola, doduše na jedvite jade, i nakon nekog vremena pristupio, a zna se kome, pa na savršenom francuskom sa nekim čudnim naglaskom objasnio toj, zna se kojoj, da mu se sviđa i da bi plesao s njom...ma, prodala bi dušu ona za ples, ali brate mili..."Aj, mali, lovit rake govnare...", ali na hrvatskom...
Došao je opet frane objasnit mami da joj se"neće više udvarat!"...ajme, žalosti:((
Promijenile smo mjesto boravka, nakalemile se na ogradu s koje smo k'o u areni promatrale ko (sad već) tri sirotice , zbivanja podno nas...Oni plešu, a mi gledamo...oni piju, a mi gledamo...oni jedu, ali mi nismo gladne...
Umiremo od smijeha, bilo je tu zbilja svega.
I onda - padne ideja, "idemo dolje". Ne dalje, nego "DOLJE"!
Pristojno.Kulturno.Ljudski.
Odemo do tete koja vodi nekakve papire, očito je glavna i odgovorna za sve...ima lijepu, malo disonantnu frizuru, ono, bafi slijepljeni za obraze...ima još ljepšu štirkanu čipkanu košuljicu, čija okruglasta bijela kragnica dotiče iste te obraze...i fini make-up...kaže teta da je to "zabava zatvorenoga tipa i da joj je striktno zabranjeno bilo koga pustiti dolje!"
Pa kako? Piše na velikom panou "Dobrodošli Imoćani i PRIJATELJI!"
Pa neka odemo do kuglane autom oko hotela, pa ćemo tamo moći sjesti...a kuglana sa inkriminiranim šankom tik do podija sa glazbom..."Pa, ne bi baš, ono, auto nam je nekih 6 sati odavde, a osobni vozač spava..."
E, sada je bilo malo dosta...Na scenu stupa mama, naravno...mislim, i ja isto...
"Znate gospođo, sad bez zezancije i ružnih riječi...vidite i sami da nismo balavice.Htjele smo samo sjesti i nešto popiti, ne nužno na VAŠOJ zabavi, nego samo kupiti bocu vina i poslije na spavanje...Tu piše prijatelji, eto i mi smo Hrvati, a osjećamo se kao građani drugog reda...Znate, postoji nešto što se zove internet, mediji, ovo je baš jedna fina pričica za javnost....!"
Usput oblačim kaput sa namjerom (ma, ni na kraj pameti!!) da odem.
Sjednem još minutu, iz inata stavim zdravo-seljački noge na stol, kad eto ti ekipe na čelu sa glavnim organizatorom i predsjednikom društva...izvjesni gospodin Budalić, kako reče i kako piše u posjetnici, vlasnik jedne robne kuće u Splitu...
"Dobro veče, molim vas,evo, izvolite, pozivamo vas na našu zabavu, ma dajte, lijepo vas molim, evo, stol vas čeka, naručite što god hoćete...blablablablabla" uz osmjeh kakve gledamo zadnje dane na TV-u i po plakatima...mislim si ja, ma vidi ti ovo!!!
Samo što nam nisu crveni tepih prosuli po stepenicama!!
Ne moram reći koju pozornost smo izazvale. Jer kad dođeš negdje gdje znaš da više nikad nećeš doći, među ljude koje isto tako nećeš nikada više vidjeti...valjda...e, onda imaš i više nego hrabrost:))
Malo smo odudarale od toaleta, bile smo u trapericama i majicama, ali tako opuštene i tako smo se dobro zabavile, da ovima koji su otišli na spavanje može biti žao zauvijek.
Konobari se ustrčali, na pitanje "Izvolite, što biste popili?", ispalila sam k'o iz topa "ŽLAHTINU!! I TO VRBNIČKU!!" Tako.
Pa su pale nekakve portade pršuta i sira, pa neke butelje, pa ples...Kemo jadan...ja mislim da on nije ni vidio di je, što od godina, što od maligana...bogme i Kićo dobro trusi....sad je vidiš- sad ne vidiš...
Konobar nam je non-stop visio za vratom, valjda čovjek ima nervni tik, ispade mu oko od namigivanja...tete u toaletama, one oko nas...ne znam, čini mi se malčice da je bilo nekakve ljubomore...na našu razdraganost....
Pa se pojavio čovjek...da pita kako nam je...ispalo je da je šef kompletne posluge...objasnio nam je sistem turizma u Dalmaciji...sistem grijanja i tople vode u hotelu...na kraju je pitao da li možemo prijeći na ti...i koliko imamo godina...ispalo je da su i on i moje cure 10 godina mlađe...no to ga nije spriječilo da izjavi:
"Ja sam Tonči. Kad si ušla u hotel, čim sam te vidio, odmah sam te spazio!! Išla si na šank i pitala koliko košta kava, bila si obučena tako i tako...blablabla!!"
Pa dobro, Tonči, ima tu i mlađih od mene, da je po mom, već bi bila i baba!!
Ma, nema veze, one nisu baš tako...ajde, Tonči i ti lovit rake govnare, odoh ja plesat....sama! Tako mi je najbolje!!
Naravno da smo se diplomatski na odlasku zahvalile gospodinu Budaliću na učinjenome, na što je primijetio da bi bilo dobro da smo "mu se ranije javili, pa bi on nešto organizirao za djecu...", ma kako se samo snađu na brzinu, to je nevjerovatno...rekla sam mu u istom tonu "ma, bit će prilike, javiti ćemo vam se sigurno!"...kad se već natječemo u pričanju pizdarija...
I naravno da je bilo 4 i pol kad smo teška srca otišle...zadnje, razumije se...i digle se u 7...stavile crne naočale i krenule u nove pobjede.
Na Rivu...na kavu...od 15,00 kuna, pa kud puklo da puklo.
Sunce, more, ljudi drugačijih fizionomija, predivnog naglaska, samo da ih je slušat kako pričaju...bogme i gledat, sve neki dvometraši.
S druge strane, i previše klošara po parkovima i autobusnom kolodvoru. Previše zapušteno i neuredno...previše nekako visi u zraku ono "baš me briga, ne mogu više"...
Ali, idemo dalje, naravno...jer, ljudi su snaga.
I onda ručak.
Na vratima blagovaone lijepo piše, da se zna "zabranjeno iznošenje inventara iz sale!"...dakle, pijate možemo uzet, stolice ne.Ljudi se trude, ali koliko para - toliko muzike...smijeha - salve...Borosana na tone...Vodu ne pijemo, nekako je malo....žućkasta...
Popodnevni odmor je otpao. Tuširanje u mlakoj vodi, skoro pogubno, nisam vjerovala da si možeš izbit oči mlazom vode iz tuša...
I stiže moja Ana. Cilj moje misije.Dobro je, dobro zvuči i izgleda. Zadovoljna je. Ne mogu previše o tome, malo stišće.
Na kraju - koncert.
Kazalište koje ostavlja bez daha.
Tisuću i po mladih ljudi koji se bave ozbiljnom glazbom. Razdragani, veseli, raspoloženi, prijateljski raspoloženi.Iz svih dijelova Hrvatske. I slovenski zbor kao gosti.
"Mići boduli" jedini maleni. Ništa lošiji od velikih. Još da su im spustili i mikrofone, pa da se bolje čulo...ali nema veze. Samo to što su uopće pozvani tamo, velika je stvar i veliko priznanje.
Završnica je bila fantastična. Svi zborovi zajedno pjevali su božićnu pjesmu "A la nanita...", predivno i neponovljivo.
Trebali smo ići i na domjenak, ali bilo je već jako kasno, a čekao nas je put..
6 sati vožnje do kuće. I moram priznati da mi je bilo jako toplo oko srca kada sam na izlasku iz Splita ugledala tablu "Rijeka".
E, da.
U nedjelju idemo u Zagreb.
"Djeca nose svjetove na dlanu", dvorana "Lisinski".
Ako ima kakva zabava zatvorenog tipa, pozovite nas....sigurno će se pretvoriti u otvorenu.
P.S. Slike ću ubaciti naknadno, treba mi malo više vremena...
|
Moj jedinac , ljubi ga majčica 
