Mama44 se ne da !!

POZDRAV

SVIMA, HVALA NA STRPLJENJU I ČITANJU.

KAKO STVARI STOJE, A NE STOJE BAŠ NAJBOLJE, NEĆU TAKO SKORO OVAMO.

KADA I AKO DOĐU BOLJI DANI, JAVIT ĆU SE.

ON TO TAKO RADI...

PROSLAVA 15.-og ROĐENDANA, KRK 08.LIPNJA 2007.

Rijetko se događa da sam i ja zadovoljna:)



Pravi, veliki multimedijalni spektakl..ništa lošiji od onih nekih razvikanih imena...Dakle, prostor "Kaštela" ispod Katedrale u Krku, izvanredna akustika, savršeno mjesto..







Gosti, sam gradonačelnik grada Krka, ravnatelj Osnovne škole, osnivačica zbora, konstitucijom sitna, ali idejama, glazbom i entuzijazmom prebogata Natalija Banov...



..a oni čekaju:)



Karmelu intervjuiraju, ipak je to događaj...



moja davnašnja ljubav, jako velika...mislim na instrument...



...kulise je spremna...



I onda, najprije vrtićka skupina, preslatki su...





...pa oni malo ozbiljniji, profesionalniji...





Gostovali su i bivši članovi, kao Kristina...





...dalje...



ne može bez moje simpatije..









A nakon svega, nakon podijeljenjih zahvala i priznanja, uslijedio je i domjenak (NEKI se ježe ne ovu riječ, ali to je tako...)



...klinci su uživali:))



a na kraju, kako priliči, rođendanska torta...



E, a da bi dokazali koliko su ozbiljni, nakon fešte nešto su odspavali, pa već u 8 i pol ujutro krenuli ni više ni manje nego put Knina, na festival...u društvu roditelja i Branka Uvodića...

nekima nije bilo baš svejedno...nismo se naspavali...



ali, čim se skupila ekipa, sve je bilo bolje...odoše, bez mame, naravno...







Evo kako oni to rade...







E, a ova pjesma zaslužuje posebnu pažnju.."Lipa mala" je prvi kanon na svijetu komponiran na istarskoj ljestvici...

Usput, sjetila sam se kako je dvorana Lisinski zanijemila onomad kad su djeca izvela ovu neobičnu skladbu na festivalu...šok!

(obratiti pažnju na onu malu koja pravi špagu na kraju pjesme...ima viška elastina..ne na mamu, definitivno)



I nešto novo: cure, koje završavaju osnovnu školu, izrazile su želju da i dalje nastave pjevati, iako zbor okuplja osmoškolce...pa se dosjetiše jadu i napraviše skupinu...ovaj nastup bio je iznenađenje, neki uopće nisu znali za to...ni moja memorijska kartica, tako da je snimljena samo jedna pjesma..




Eto. To bi bilo to. I još sve ovo treba utrpat na Jubito, tek toliko da zasjenimo neke, jel', popularne sa naših područja

UNATOČ SVEMU..

unatoč svoj vjeri u sebe, u neke ljude, u Boga...pucam po šavovima.

Definitivno.

Previše je svega.
Odajem dojam osobe koja se može nositi sa svim nedaćama ovoga svijeta, grube, odlučne, odbojne, odrešite...

O, da...baš sam gruba, zla, bezobrazna, totalna kuja...Ono, muško u ženskom obliku...

A ja uopće, zapravo, nisam ni svjesna toga da tako djelujem. Obrambeni mehanizam valjda, koji se stvori sam od sebe tijekom vremena.

Ali jednostavno imam osjećaj da ne mogu dalje. Dođe mi da dignem ruke od svega, da pustim da sve ide onako kako voda donese.

Znam da su to padovi, znam da je to prouzročeno umorom, neizvjesnošću, nekim nadanjima u to da će se dogoditi nešto bolje, nešto što će stubokom promijeniti cijelu situaciju...Ali, čuda ne postoje.
Dobrih vila i vilenjaka jednostavno nema.

Nekako mi se čini da jednostavno nisam u stanju uzeti život u svoje ruke,kao da mi sve izmiče, a trudim se.Trudim se svim silama. Kao da se netko ili nešto urotilo protiv mene, taman kad pomislim da sam izronila i udahnula, netko ili nešto mi opet glavu gurne pod vodu. I onda me pušta da povremeno udahnem zrak, taman toliko koliko mogu izdržat do sljedećeg udaha.

Idem cijeli život otvoreno, pošteno, ljudski, uopće ne kužim zašto mi se vraća sve suprotno.

Nekako mi najteže od svega pada vlastita glupost zvana povjerenje u ljude. I svaki put nasjednem na nekakvo nazovi povjerenje, iskrenost, obećanja...tako u poslu, tako u svemu...misleć valjda da su poneki ipak slični meni, a nisu, to je sigurno. I onda se i opet dočekam tvrdo, opet pljusnem nosom o zemlju, a to je svaki put sve bolnije.
Jer me je sram same sebe. Jer smatram da već imam dovoljno godina i iskustva da bih mogla konačno razlučiti pravo od krivoga, falšega...A ti isti koji su se uspjeli okoristiti o mene, bilo kao o jeftinu i radišnu radnu snagu, bilo bilo kako drugačije...valjda likuju i debelo se smiju negdje iza ugla...I samo uzimaju.
Do kraja.

Imam prokleti osjećaj da su mnogi ljudi koji su prošli uz mene, samo uzimali, shvatili da se mogu okoristiti o mene, zahvaljujuć mojoj naravi...Ima, naravno, časnih izuzetaka, ali može ih se nabrojati na pola prstiju jedne ruke.

Upravo to.
Osjećam se iskorišteno, istrošeno.

A oni koji su zaslužni za taj moj osjećaj, ne znam...neka im Bog oprosti, ja već jesam.

I kad shvate da pucaš, da si na neki način ipak rezultat njihova "dejstvovanja", onda si još daju za pravo da ti to i predbacuju..kao tvoju najgoru slabost...Ne znajuć da su8 te dotukli do kraja.

Kao, "Ajoj,mislili smo da si drugačija, a ti običan slabić, c c c c, razočarani smo..."

Time savršeno dobro peru ruke od svoje odgovornosti, što svjesno, što nesvjesno, automatski...ono, "nismo mi krivi za tvoje turbulencije...'ko ti je kriv da si krivo krojena..."

Uvijek isto: zakunem se sebi kako nikad više neću neoprezno povjerovati ljudima, a onda me ponese onaj prokleti osjećaj "pa možda i nije to baš tako" i gotovo...Pa samoj sebi govorim kako ne smijem baš biti paranoična, to vodi u neke druge vode...pa kažem," 'ajde dobro, možda baš ti ljudi nisu tako loši...".Greška...prekasno shvaćena.

I k'o po pravilu, baš su loši.Nema pravila. Familija, poslodavci, svi ini...

I tako se to vrti u krug cijeli život.

Magnet.

Za specijalne slučajeve.

Ili specijalni slučajevi magnetiziraju mene.

Kaže psihologija - "preslikavanje situacija".

A valjda sam i ja specijalni slučaj. Jer nema drugog objašnjenja za to kako mi to uspijeva...redovito.

E, mama, mama....nikad pameti od tebe...
Valjda ću i pod zemlju otić ovako pametna...

Htjela bi znati samo jedno...zašto ljudi, koji se okoriste na neki način o druge, osim što su dobili što su htjeli, nastoje te iskorištene još i poniziti na način da ih optužuju kako su sami krivi za svoje iskorištavanje...
Umorna sam.
Iscrpljena.
Toliko da ne mogu trezveno razmišljati.
Toliko da mi se plače od nemoći.

Kažu da svaka stvar koja ti se dogodi u životu, ima svoju svrhu. Svrha bi bila - naučiti nešto.
Pa, zaboga, koliko više trebam ponavljati, nisam baš bila tako loša u školi!!


Hvala, shvatila sam!!!

Ponavljanje jest majka znanja, ali što je previše - previše je.
Stvara kontraefekt.

I znam da ću se opet vratit, da ću opet bit ona ista vedra, vesela, optimistična...Samo mi se čini da dobri periodi svaki put traju sve kraće...

UPDATE:

Znam, otprilike, kakvi će biti komentari...Onakvi kakve bih ja napisala čitajući nešto ovako.Ali, nema tu neke pameti.
Pamet je u tome da treba stati, razmisliti, mućnuti glavom, uhvatiti zraka, baciti smeće tamo gdje mu je mjesto i dignuti glavu...

Jedino što je to izuzetno teško.

EMPATIJA

Dobra stvar.

Ili loša stvar.


Ovisno o tome koliko je čovjek empatičan.


Žena od struke, psihologinja, rekla mi je jednom da sam "empatična do neba".
Što će reći da tuđu nevolju proživljavam do kosti, da želim pomoć, a, iskreno, ponekad baš i ne znam kako.

Desilo mi se, unazad nekih pet godina, da sam imala priliku biti u blizini osobe koja je proživljavala narkomansku krizu.Dečko je bio na heroinu, odlučio je prestati. Došlo je do toga da sam u jednom trenutku doslovno počela osjećati njegovu fizičku bol.

Ne znajuć o čemu se radi, misleći da je to samo utjecaj situacije i sredine, pitala sam kompetentne i dobila odgovor.
Lijepo je biti suosjećajan, ali do jedne granice. Nema baš svatko sreću ili nesreću "osjećati drugoga", a nije nužno da taj drugi bude poznata i bliska osoba.

Zapravo, bez obzira na taj dar, dogodi mi se da ne znam postupiti u situacijama kad je čovjeku potrebna pomoć.Bilo da je to samo razgovor, ponuđeno rame za plakanje, pokazivanje razumijevanja, utjeha...Dogodi mi se da dobijem potpuno oprečnu, neočekivanu povratnu informaciju, odnosno da naletim na nekoga tko jednostavno u tom momentu ne želi ama baš ništa...

A dobro. Sto ljudi - sto ćudi. Ja svoje napravim, dozirano, oprezno, bez soljenja pameti, bez okrivljavanja u stilu "sam/a si si kriv/a za to...", to je pak najmanje potrebno bilo kome...

Problem je u tome što se ne mogu riješiti osjećaja brige za sve i svakoga dok loša situacija ne prođe. Ponekad pokušavam čistiti misli, jednostavno ne misliti ni na što - napokon, imam dovoljno svojih problema - i to funkcionira jedno vrijeme, ali ...

Živo me interesira da li u ovom virtualnom svijetu ima još ovakvih ljudi...U mom stvarnom svijetu nisam imala čast upoznati nekog takvog/takvu... I željela bih znati kako se nose sa tim "Božjim darom"...

SVETI KVIRIN

...zaštitnik Grada krka.

Danas su počele manifestacije povodom obilježavanja sv. Kvirina.
Neću o njemu, vjerovatno se okreće u grobu i čupa kose negdje gore...Nije mi dan i gotovo.

Ulaz u stari dio grada Krka, Porta Pižana,dakle put koji vodi prema katedrali. Tamo dnevno sa svojim autima prolaze svi svećenici koji rade, kažem RADE u toj instituciji.
Ne ulazim u razloge, prolaze puno puta.Svaki sam u svojem automobilu.

Znam da ću radi ovoga dobiti po prstima, ali moram reći, puknut ću..

Ljudi moji, večeras je održana koncelebrirana Misa...vodio ju je mons. Jezerinac, pa se okupilo mnogo svećenika.
Lijepo, dobro, divno krasno.

No.

Takav vozni park, e, to treba vidjeti...ništa ispod Audija...i to kakvih...i to u kojem broju..Da je netko promatrao sa strane, ne znajuć o čemu se radi, komotno je mogao zaključiti da dolaze visoki državni dužnosnici...

Mislim, nemam volje komentirati.

Nije ni potrebno.

Samo znam da su sve moje svađe i svađice sa svećenicima, otovreno pokazivanje nezadovoljstva nekim njihovim ponašanjima, do sada bile samo na nivou, ajmo reći, peckanja. Razmjene mišljenja.

Nakon danas viđenoga, ta institucija - kažem institucija, jer ne poistovjećujem vjeru i službu ljudi koji u njoj rade, nikada i nikako - za mene je nešto što se definitivno srozalo u mojim očima. Do kraja.
Znam da smo svi mi prvenstveno ljudi, ali meni je bilo muka.

Ne radi ljubomore, i onako je netko jednom rekao da treba dati "svakom prema potrebama"...nego mi nije jasno...Ništa mi više nije jasno.


Cijenjena gospodo, znam da čitate moj blog, i to već poduže vrijeme.

Tko ima oči, nek vidi; tko ima uši, nek čuje.

Ako je moguće.

POLITIČKO - APOLITIČNI POST

I tko mi je kriv da ipak tu i tamo ne mogu odoljeti iskušenju, pa zavirim u dnevnu štampu...pametna mama...

Dakle, otvorim jutros "Novi list", prve stranice, naravno, pune SDP-a i novoizabranog predsjednika...Vlatke Pokos i njenog jadnog, malog života nigdje...( usput, pitam se, kad se ja razvedem, ostanem bez krova i sredstava, da li će i meni netko promptno naći posao?).

Dakle, stranica 5.,tema "razgovor",naslov "HDZ-ova vlast je koruptivna", vodio ga je novinar Branko Podgornik. Između ostaloga, postavio je pitanje (citiram):
***
"Kako ocjenjujete uhićenje vozača ministra Božidara Kalmete, što je pokrenulo sumnje da se skupine u državnoj upravi bave namještanjem javnih građevinskih radova i reketiranjem?" (jel' još uvijek misle da smo imbecilni?!?)

Odgovor novoizabranoga predsjednika Zorana Milanovića (citiram):

"Nevjerojatno je da je ministar Kalmeta mogao uz sebe imati takvu osobu. Još je INTRIGANTNIJE PITANJE kako je vozač, KOJI MOŽE IMATI PLAĆU NAJVIŠE ČETIRI (4.000,00) ILI PET (5.000,00) TISUĆA KUNA, imao M O T I V A C I J U SVAKI DAN DOLAZITI NA POSAO.Kako to da ministar nakon toliko godina nije pitao otkud njegovom namješteniku sa TAKO S K R O M N O M PLAĆOM, tako velika imovina? U civiliziranim i uređenim društvima na takva pitanja moraju se dati jasni odgovori, ili se mora otići s dužnosti."

Novinar:"Znači, Kalmeta mora podnijeti ostavku?"

Milanović:"Najprije mora odgovoriti na ova pitanja. Sumnjam da na njih može imati suvisao i uvjerljiv odgovor."(završeni citati) (ma, zamisli !!)

***

Ma, pratila sam površno priču o izboru novog predsjednika SDP-a...čovjek je, recimo, moja generacija, novo lice, tako - recimo da izrečenim može "proći", ali zna se moj stav o povjerenju u političare...ne vjerujem nikome.Dok se ne pokaže..


Međutim, postavljam jedno pitanje, više pitanja:

Dobro, gospodine Milanoviću, zar ni Vi ne znate gdje živite?
Zar ne znate u kakvom financijskom kaosu živi ovaj narod čijeg ćete dijela politički opredijeljenih biti predsjednik?

Kakav motiv za odlazak na posao, i to svaki dan, bez petka, svetka, subote i nedjelje moraju imati ljudi koji rade za duplo i troduplo manje, a mnogi od njih tu crkavicu i čekaju mjesecima?

Kakve su Vam ovo izjave?

Ako ste na trenutak i bili osoba koja je možda mogla zadobiti povjerenje još jednog pripadnika stoke sitonoga zuba, nakon ove izjave, koja nije izvučena iz konteksta, čisto sumnjam da ću ozbiljno shvatiti bilo što izrečeno kasnije...



Žalosno i šteta.

I opet se ponovilo.

15 GODINA ZBORA...

No, eto, iako skoro nitko od prisutnih izvođača nema toliko, Mići boduli proslavili su svoj petnaesti rođendan u velikom stilu. 1.6. održan je u HKD-u na Sušaku (Bože, predivnog mjesta!), multimedijalni koncert tim povodom, a kako je bilo mogu pokazati slike.
I video-snimke, koje i nisu baš Bog zna što, ali ruke su taj dan iz nekog razloga drhtale malo više nego inače...e, da...

Dakle:




Ponosni roditelji, tata Saša je inače i ilustrator, idejni začetnik slika i sličica, kulisa i svega što se vidi u predstavama...Mama Gordana pratilja djece, organizatorica svega i svačega, a mama Željka roditeljica čak dva istovrsna člana podmlatka Zbora...



Ne bi čovjek vjerovao koliko u ovoj sitnoj Karmeli ima energije i entuzijazma...Voditeljica Zbora











Tri izvanredne cure, Lucija, Dajana, Lena





A nakon koncerta...



(obožavam slikat vlastiti odraz u staklu...naročito kad ga primijetim zadnji čas...)





A ona je taj sendvić jela i jela i jela....možda je i uspjela u toj nakani:)
Pzbiljno, to sićušno dijete ima glas da čovjek jednostavno ne može vjerovat svojim ušima...



Ha, neki misle da mi ideja i nije najbolja...:)



Ivona...




Dajana...


(Ovaj glas treba upamtiti...)

A u PETAK, 08.lipnja u 20,00 sati, rođendanski koncert, uz prikaz filma o nastanku i radu Zbora, u gradu Krku, na otvorenom, u prekrasnom ambijentu Kaštela, podno Kamplina, gradskog trga kod Katedrale. Prostor je izuzetno akustičan, tako da i sva glazbena zbivanja održana tamo, imaju efekta.
Tko može, tko je blizu, neka dođe i pogleda, naročito djeca - nitko neće biti razočaran...Dapače!