Day after yesterday
Eto bijo je i koncert.
I dobro da je bijo, neke stvari su jasnije sada poslije koncerta.
Marka Perkovića Tonsona od jučer možemo zvati i Marko ujedinitelj.
I to ne bilo kakav, Marko je proveo ujedinjenje na dvije strane.
S jedne strane je ujedinio jedno pola milijuna ljudi koji su bili na hipodromu, sve one koji su bili po nasipu i mostovima i dva I po milijuna onih koji su bili negdi drugo.
S druge strane je ujedinio i Jadranku Kosor, Katu Pejović, Anku Mrak Taritaš, Vedranu Rudan, Aleksandra Vučića, kolegu Mariana, neke nevine blogerice, ekipu koja postaje sve gluplja, sve viđenije četnike iz Srbije i vaseljene, i tik tokericu koja je pobjegla iz Zagreba.
Eto ništa se nije dogodilo, nikakva kataklizma, nikakva katastrofa, niko nije umirao po bolnicama, nije bilo stampeda, čak ni bubnjari nisu došli na trg, usrali su se ko zadnji antifašisti.
I eto sada život ide dalje osobe smanjene inteligencije naravno upravo zbog smanjene inteligencije neće shvatiti da ako se njihovo mišljenje poklapa s onim Aleksandra Vučića i svih viđenijih četnika, da je tu nešto pogrešno, nema tu pameti nikakve samo čista nepatvorena zadojenost i mržnja, ma koliko se pretvarali da je nema.
Kad je onomad trebalo potjerati treću najjaču armiju na svijetu sa sve četnicima, bilo nas je sto devedeset tisuća, čisto ilustracije radi.
Naravno meni nikada neće pasti na pamet da bi vrijeđao one koji idu na koncert Mile Kekina ili Rade Šerbedžije koji je kad su tenkovi iz Beograda krenuli na Hrvatsku otišao u Srbiju u očekivanju brze pobjede armije i četnika.
Ja si mogu dopustiti luksuz da ne mrzim nikoga, to je privilegija pobjednika.
|