Blagajna (u bilo kojem trgovačkom centru, drogeriji, kiosku...)...bip bip bip...nakon zadnjeg bipa blagajnica podiže pogled, gleda ravno u oči (jer tako mora, pogledati kupca pravo u oči) i robotskim glasom kaže: -To je sve? Želite još nešto? Čokoladicu/novine/zubnu pastu... (sve na 'akciji')? Ja: - Ne, hvala! . . . . . I nikad, ali, baš nikad ne uzmem to što mi nude pa makar i jest povoljnije! Iz principa. Jer, možda, možda ih jednog dana prestanu tjerati da to govore. A dogodit će se onog dana kad shvate da se ne isplati i da ništa više tog proizvoda nisu prodali. Iz solidarnosti sa blagajnicama ne želim te proizvode. Možete li zamisliti kako je 8 sati (ajd dobro, 7 i pol, ako imaju pravo na pauzu) k'o robot ponavljati jednu te istu rečenicu? I tako danima. Ili još gore, svaki dan drugo. Pa zato i pišem ovaj post, možda potaknem i druge, barem vas nekoliko pa vi još nekoliko ljudi pa tako...možda i uspijemo. |