Ono kad čuješ da je netko mlad i obrazovan dobio posao bude ti baš drago...nek je i za 1600 kn, opet je bar nešto, ne sjedi doma besposleno u depresiji, nešto će zaraditi, bit' će roditeljima i njemu lakše...i baš mu onako od srca čestitaš... I onda, nakon nekog vremena shvatiš kako je dobio posao. Preko politike. I više ne znaš da li ti je drago ili nije. Pa ti druga mlada osoba kaže: 'a dala sam bratu osobnu da me učlani u Stranku, muka mi je kad vidim tko sve dobiva posao, pa idem i ja probati, nemam izbora'... Pa ti treći kaže: 'krenuo sam u politiku...nije baš da se slažem sa Njima, ali...' Pa četvrti....pa peti... I bude ti muka, dođe ti da vrisneš, da plačeš, pa psuješ... Gledaš te mlade ljude na početku života a oni - bez volje, bez sjaja, bez ideja i ideala, rezignirano sliježu ramenima... i zaista ti dođe da vrištiš! To, što vrištiš 'u sebi' je nekako normalno u tvojim godinama, ali, tko je ubio Mladost??? Tko je u njima ubio ideale, buntovništvo, revolt? Tko im je uzeo nadu u budućnost? Budućnost bez stranačke pripadnosti. I zaista ti bude žao ove zemlje i ovog svijeta... |