

i supruge pre(ne)zaposlenog muža
........(ovo je bilo napisano prije prvog posta, dakle 26.02.2007. neka tako ostane mada......teenager to odavno više nije
)
.
|
....je još jedna mudra narodna izreka. I istinita, samo čovjek mora imati neke godine i steći određeno iskustvo da to shvati. Jasno da su takva iskustva na kraju bolna! Npr.: Posudim Nekom 'nešto sitno' (ustvari, ništa nije sitno jer su sve to novci koje sam teško zaradila) taj mi čvrsto obeća da će vratiti do 15., za par dana.....prođe tako 15. pa 20. pa opet 15......u međuvremenu mi novci trebaju......i onda moraš zvati, jer, naravno da Nekog nema više u blizini! Pa se , naravno, ne javlja na telefon..... na kraju teškom mukom i tonom potrošenih živaca dobiješ novce... Onda On, sada 'mojbivšiprijatelj', dođe u pola 8 ujutro moli da mu hitno treba malo veća svota (zna da imamo jer je zima, ne radimo, dakle - imamo zalihu) On će vratiti do 20. 01......pa prođe 20.01. pa 20.02. pa 20.03.....sad definitivno više nemamo, ali 'možemo li ga još malo pričekati ovo je ono je'...u međuvremnu smo počeli i raditi pa nam nije hitno...a isto tako 'u međuvremenu' njegova žena se šepiri u novim skupim cipelama i trapericama, svaki dan u novoj košuljici.....pa tko je tu lud???? Novce smo dobili u šestom mjesecu..... Onda Ona, rođakinja, nešto je kupovala na placu, pofalilo joj nešto novaca pa jel joj mogu dti 100 kuna....naravno da mogu, kako ne bih ženi dala 100 kuna?! Pa je došla nakon par dana, ispričava se, nema....ma, u redu, nije mi sad za 100 kuna! Pa je došla opet i opet....a kad mi je rekla: 'ne treba tebi sada onih 100 kuna?' tlak mi je skočio na 300! Ma, otkud ti pravo da odlučuješ da li meni trebaju ili ne moji novci???? Btw svaki put kad dođe na tržnicu a to je barem dva puta tjedno, pojede u slastičarni kolač i popije kavu.....živi i na selu i nije se sjetila već dvije godine pitati treba li mi možda domaćih jaja pa da to 'preklopimo'.....to ne! Još moram, istine radi, napomenuti da joj je svekrva bila jamac za krediti da je je redovito dobivala opomene i živcirala se zbog toga, i da se svakodnevno kupuju cigarete i piva.....i da više gotovo ni ne navraća do mene a novce ne spominje uopće...... Da nabrojim sve takve, post bi bio povelik kako je i velika svota tih 'baš sitnih' koji mi navrate na štand pa traže 50, 100 kuna i nikad ih ne vrate. A još su tu i oni koje smo (Lav i ja) poučeni iskustvom odbili.....oni su nam, također, postali bivši prijatelji jer su se uvrijedili. Jednom prilikom sam rekla kumi (pozdrav kumice ) da si samo nikad nećemo posuđivati novce pa smo i dan- danas prijatelji .A nekidan sam pričajući sa bratom koji ima istih problema zaključila da prijatelje izgubiš onog trena kad te upitaju za novce - ako im daš, ne vrate ako im ne daš uvrijede se. Zaista se molim da me više nitko ne upita ni za 50 kuna! |