SumisuBlasfemija Osjećaja
13.03.2006., ponedjeljak
Most
![]() Uzdahnuo sam duboko, čekajući ONAJ trenutak koji nikako da dođe. Prezirem pretenciozne pokušaje umjetnosti, ali u tome trenutku bih napisao najljepšu simfoniju u čast našega ponovnog susreta. Ha, da situacija nije bila ovako dramatična, nasmijao bih se zlom svjetlu i vrisnuo tvoje ime! Ovako sam samo čekao dostojanstveno dolazak svjetla. Eh, i ta svjetla. Postaju sve veća i veća. Most je počeo polako podrhtavati, dajući fizički osjećaj zvučnim valovima nemilosrdne tutnjave. Počeo sam podrhtavati, ne znajući da li to ritmički surađujem s mostom ili samo protiv svoje volje manifestiram strah od druge strane. Svjetla su najednom postala najveća u povijesti čovječanstva, otkrila su sve moje strahove, želje i nade, otkrila su svaki trenutak sramote u mom životu, tjerajući više sile da se smiju mojoj bijednoj egzistenciji. Sišao sam polako s mosta i zapalio cigaretu. Miris gorećeg duhana pomješao se s mirisom pokošene trave pokraj rijeke i ustajalog riječnog mulja kojeg je nanijela rijeka za vrijeme zadnje velike kiše. Ni ljeta nisu više kao što su nekad bila. Po cijele dane samo kiši i cmolji glupavo nebo, sažaljeva se gore nego cijeli razred neke ženske gimnazije. Eno, prošao je još jedan vlak. Nema veze, sutra ću pokušat opet. |