Stjepan Šuman
02.05.2013., četvrtak
Učenje djece na ruke
|
Dugo se nisam oglasio blogom. Imao sam svakodnevnih ideja tipa "e, to bih trebao napisati na blogu!", međutim, nesiguran u smislenost pisanja i u nedostatku vremena, sve sam potisnuo. Pa da počnemo sa otvaranjem potisnutog u "neizrečeno" blogom... Nedavno suočen sa odgojem novorođenčadi, susreo sam se sa tipičnim balkanskim plemenskim sustavom pokušaja žrtvovanja pojedinca skupini. Potpuno nepotreban, slijepo naučen i neodstranjeni unazađujući običaj kojem su vjerne čitave generacije sastoji se prvo od upetljavanja u tuđi život. Dalje, sama bolesna forma nametanja podrazumijeva jednako tako i bolestan sadržaj. Svi bi htjeli odgajati dijete i misle da su najpametniji, a vjerujte mi ne znaju ni pravilno, ili bar neštetno uhvatiti dijete pri podizanju....Na kritike se dižu na stražnje noge i tada shvaćate da je najbolje rezati problem Damoklovim mačem i čvrsto slijediti svoj put. Vjerovali ili ne, sa moje i suprugine strane, iz bližih i širih krugova rodbine i prijatelja, pa sve do potpuno nepoznatih prolaznika, toliko smo puta čuli: "cici-mici, jooooj, kako su preslatke ..bla bla...samo pazite jednu stvar..." U prvim takvim uletima sam pomišljao da ću čuti nešto konkretno u vezi prehrane majke koja doji, grčeva i slično, međutim... "NEMOJTE IH NAUČITI NA RUKE !!!"  ili "...manje vi to nosajte..." ili "...što ih više paziš-gore ti je..." "..samo ih što manje nosajte-nek plače-manje će pišati..." Čak sam se sjetio da sam prije nekoliko godina čuo nešto slično, ali napredniju verziju koju su instalirali nekom drugom roditelju: "Moraš je ostaviti da plače, neka odmah nauči tko je gazda"... Uglavnom, moglo bi se nabrajati verzije i količine ove bolesti, jer je bolest jedini pravi naziv za ovo. Po mojoj odokativnoj procjeni, jer sve volim prikazati brojem, pa jedno najmanje 70% populacije Republike Hrvatske zagađeno je ovom odgojno-prenosnom bolesti duševno-emocionalnog osakaćivanja čitavih naraštaja koji kad odrastu kao emocionalni invalidi, roditeljske uloge preuzimaju sa fobijom od nepoznatoga (onoga sa čime se ni sami nisu sretali) a to je toplina zagrljaja. Kod mnogih se sigurno radi i o čistoj sebičnosti. Takvi, iako su ih roditelji možda čak i "nosali", prihvate balkanski model koji im zapravo služi kao opravdanje za krađu vremena kojeg su dužni posvetiti djetetu. Svi oni se tek kasnije, dolaskom puberteta (ako uopće uoče problem, ili ako ih je uopće i briga) pitaju: "Zašto je moje dijete problematično?" i "Gdje sam pogriješio?". Sad jedan mali izlet van teme, ali jako važan jer ga planiram napisati mjesecima: Hrvati kao narod koji gleda kako mu se otima i krade, narod koji je potpuno kratkovidan i većina ne vidi dalje od svojih osnovnih fizioloških potreba u koje ubrajam i pošto poto (ako je moguće preko rodijaka) radno mjesto. Pod parolom "Gledaj samo sebe", ne vidi šire svijet oko sebe i pila granu na kojoj stoji. I trpi potonuće svega oko sebe bez pobune u sebi, ni u obitelji niti u društvu. Odakle sve to dolazi? Da nije možda od toga da je prosječan Hrvat kao novorođenče zapušten da plače i da zatomi svoje potrebe kako bi zaboravio na njih, koji je u najranijoj dobi zaključio kako se ne isplati tražiti ono što mu treba jer to neće dobiti jer postoji gazda koji određuje koje će se potrebe imati a koje ne, i koje će se kad i kako zadovoljiti. Takav Hrvat kad odraste bude potpuno izgubljena osoba bez identiteta i svijesti o svojoj potrebi te o borbi za tu potrebu. Sad mislim na potrebu za život u normalnijem društvu.Evo, psiholozi, zaposleni u raznim "čuvaj svoju fotelju" institucijama, istražite ovaj fenomen, ja vam garantiram da se na njemu može napisati 50 doktorata i to ne uobičajeno društvu nekorisnih, nego revolucionarnih koji otkrivaju dijagnozu kako bi se pronašao lijek. Vratimo se upetljavanjima tipa "manje ti to nosaj"... Kad se radilo o mojem djetetu, naravno, kao kod svakog zdravog roditelja imate zaštitnički instikt, a brate u svijetu u kojem živimo ima se od čega dijete štititi. Instikt mi je rekao da je to neprijateljsko ponašanje prema mom djetetu jer se kao prvo, potpuno nepozvane osobe upleću u tuđi život, a drugo, da vidimo što znanost kaže sa čime se oni to upliću.. Bolje rečeno, znanost govori o afirmativno, odnosno o poticanju nosanja, vezanja kad je to djetetu potrebno, u najranijoj dobi..Instikt vam kaže da uzmete dijete i da nosite dok mu prođu grčevi, nervoza ili dok se ne zasiti vašeg zagrljaja. To sve djetetu po "defaultu" treba. I vi ste mu dužni to omogućiti. U jednoj skripti za pravilan odgoj i pravilno rukovanje djetetom ("baby handling") lijepo piše: "VI STE SVOM DJETETU SAV SVIJET" (misli se na roditelja, ali ja bih dodao još naglasak na zajedništvo roditelja, dakle funkcionalna roditeljska zajednica braka je vašem djetetu sav svijet, no to sad nije poanta priče). Ova rečenica svakom roditelju treba biti na pameti, svakodnevno! A sada, da se vratimo na "nosanje". Nosite svoje novorođeno dijete što više, koliko god njemu ili njoj to treba...u toj fazi im treba vaša toplina, otkucaji vašeg srca, na koje je naviklo još u utrobi. Dokazano je da djeca koja su tako tretirana toplinom, dodirom i pažnjom (a ne plačom i ostavljanjem do zatišja), pažena djeca su brže napredovala u fizičkom i duševno-mentalnom razvoju, te su u novoj fazi istraživanja okolnog svijeta bila samostalnija. U kasnijoj dobi ta djeca su samopouzdanija, samosvjesnija, mentalno i fizički zdravija itd itd (sve najbolje). Osobno, prvo sam pazio da imam zdrave instikte, onda sam slušao instikte i odupirao se, očigledno negativnom utjecaju okoline (za sada, fala Bogu uspješno, i nadam se sve bolje). Dokaze mojih tvrdnji možete naći preko googla-meni se ne da sad to ponovno tražiti i kačiti jer nisam uredno spremao "bookmarks" zabilješke. Preporučam da surfate i tražite sve i o prehrani i o odgoju svog novorođenčeta, djeteta, ili pubertetlije... Vjerujte svom instiktu i kad se radi o vašem djetetu, ne dopustite okolini da se nametne već se vi nametnite okolini. To nije nimalo lako, ali vaš trud će se sigurno isplatiti! Sretno!!! (i u kopanju informacija i u odgoju)  Slika: Radnik u Robena rudniku (Izvor) |
Molitve: