mitske priče i legende
Polžena-polriba (Podravina, Mađarska)
Neki mladić u moru vidio gizdavu djevojku. Doplivala s pučine, lijepim licem i grudima izronila iz mora. Svidje se ona tome mladiću, pa je pita bi li bila njegovom ženom. "Htje bih", veli mu ona, "ali ti me nećeš uzeti kad me vidiš cijelu. Gore sam žena, a dolje riba." Mladiću bilo krivo: "E, onda te neću uzeti!" Veli mu djevojka: "Znaš, mogu cijela postati ženom, ali samo poželiš li ti mene i poželim li ja tebe!" Mladić se složi, i kaže da će je čekati dok ne postane cijela ženom.
Otpliva ona na pučinu. Otplivala do morske kraljice, a ova joj rekla. "Hoću, napravit ću te cijelu ženom, ali ovamo ti više nikada nema povratka! I, pazi, ništa nećeš znati raditi poput drugih žena. Ni tkati, ni presti, ni žeti. Ništa! I, znaj, taj onda neće htjeti da mu budeš žena!" Misli sirena, ako tako bude, umrijet će tamo, što se može. A kraljica nastavlja: "Pazi, taj te onda neće ni zakopati na kopnu. Hitit će te u more, odakle si i došla!"
Tako je i bilo. Morska djevojka tamo nije znala obavljati nikakva posla. Čovjeku dozlogrdilo, pa je lijepo odveo na obalu. Bacio je u more, u kojemu se ona ugušila. Ne ispliva, jer više nije bila polriba.
Pravedna kuma (okolica Karlovca)
Siromah dobio dijete, pa odlučio pronaći pravednog kuma. Išao cestom, pa najprije susreo prerušenog Boga. U reče mu da ide tražiti pravednog kuma, na što mu on reče: "Uzmi mene za kuma, ja sam pravedan!" Siromah ga upita tko je, a kad mu ovaj reče da je Bog, odvrati mu: "Bogme te ja neću, jer ti nisi pravedan. Ti dadeš dobro vrijeme, da ljetina bude dobra, a onda pošalješ tuču da ljetinu uništi!"
I prođe on dalje, pa naiđe na neku crnu ženu. Popriča i s njom, pa mu i on reče da je uzme za kumu. Pita je:"A tko si ti?", našto će ona: "Ja sam Smrt!" Na to će joj on: "Ja ću te uzeti za kumu, jer ti si pravedna! Jednako ti zadaviš i gospodina i siromaha, ne biraš ti prema novcu!"
I kuma je siromahu pomogla. Priskrbio on puno novaca. Poslala kuma bolest na grofa, pa ovaj bio bolestan devet ljeta. Tada dala kumu lijek da izliječi grofa, pa ga ovaj nagradi blagom nebrojenim. Siromah se brzo prepustio pijanstvu, prokockao novce, pa se ubrzo njemu ljeta izbrojila. Dođe mu tada kuma. "Hodi, kume, na drugi svijet!" I pokaže mu svjetiljku njegova života. Vidje seljak da ona jedva tinja, pa moli kumu: "Ala, draga kuma, odlij malo ulja iz svjetiljke koja jako gori, u ovu moju da se ne ugasi!" Ali neće kuma: "Bome dragi kume, neću! Htio si pravednu kumu, pa i tebe moram zadaviti kada ti dođe smrtna ura! Hodi ti lijepo sa mnom na onaj svijet!"
I dođe on kući snužden, pa se potuži ženi. Misli ona, pa ga skrije u škrinju. Kad eto kume Smrti, pozdravlja ženu, pa pita gdje je kum. "U šumu je pošao po drva! Ala, sjedi, kuma draga!", pa joj nudi stolac. Veli joj Smrt: "Sjest ću lako i na ovu škrinju!" I sjedne kuma, malo popričala, pa otišla dalje.
Žena otvori škrinju, pa vidi da muž spava. Ljuti se što je tvrdo zaspao, a kuma prošla; sve ga psuje i ćuška. Zaludu ga žena budila. Zaspao je on zauvijek.
Djevojka pomorkinja (Bosna i Hercegovina)
Kroz selo odjekuju zazivi: "Mato! Jure! Kato! Maro!" Tako redom, svi seljani prozvani. Netko se odzove, a netko šuti kao riba. Bude prozvano neko dijete: "Ilija!" a mati mu usta poklopila. Šapne djetetu da se ne odaziva.
Ali vidi mali, to ga doziva neka lijepa djevojka, sve se vrti oko kuća, poskakuje i pleše, pa ljude zaziva. I rado bi se mali čuo s nepoznatom djevojkom, pa kaže to majci. Ali majka uplašeno šapće: "Dijete moje, ni da čuješ da te tvoja majka zove, ne odazivaj se! Može ti se pričiniti, samo mi rukom pokaži da me čuješ!" Uplašio se sad i dječak, pa pita zašto. Priča mu majka: "Djevojka je to pomorkinja, ljude pred pomorom zove. Nabere li puno odziva, prometnut će se ona u staricu Kugu, pa će moriti po kućama. Ubit će sve koji su joj se odazvali!"
Lijepa djevojka još je malo dijete zvala. Maleni i ne diše, a kamoli da bi se odazvao. Ubrzo nestalo djevojke i čulo se tek kako zazivlje u daljinama.
Kugić (Podunavlje, Mađarska)
Mrkla je noć, muž i žena spavaju, kad ih probudi divlje lajanje pasa. I iziđe muž da vidi što je psima. Gleda oko kuće, a nigdje ničega; krene on da će vratiti u kuću, kadli se zapetlja u nekakav grm pun dronjaka, što se niotkud stvorio nasred staze. Pokupi ga, pa sve misli kako će njime ujutro potpaliti vatru. Uđe u kuću, hiti ga u zapećak, pa se vrati u krevet.
Ujutro eto žene da naloži vatru, kad ono nema grma, nego pokraj ognjišta leži nepoznata žena, noćas tu dijete rodila i grije ga. Žena sva u krpama, nema ni odjeće u koju bi dijete povila. A dijete crno. Kućanica gleda, pa pohita mužu. Zajedno došli, pa ženu pitaju: "Tko si ti? I kako si i zašto ovamo došla?" A njima će nepoznata žena: "Pa ti si me ovamo donio! Ja sam, čovječe, Kuga!" Žena udarila u viku: "Nesretniče. nesreću si nam u kuću donio!" A kuga njima veli: "Nije nesreću, nego sreću!" Pa se obraća čovjeku: "Pretvorila sam se u grm, pa si me i metnuo kraj ognjišta. A u grm sam se prometnula, da me psi ne rastrgaju. Grma oni ne jedu. Rastrgali su mi već odjeću, same krpe su na meni, a i kožu bi mi potrgali, da tebe nije bilo. Spasio si me, zato od kuge nećeš umrijeti!" Pa dometne: "Neće umrijeti sva obitelj. Neće sva kuća. A neće zato što sam pod ovim krovom svoje najdraže rodila! Ne bojte se, nikakva bolest na vas neće, jer sam najjača i svakome zapovijedam!" I odahnuli oni, a žena Kugi nudi pelenice, da dijete povije. A ona već nestala.
Ubrzo u tome selu sve pomrlo od kuge, a ta obitelj zdrava i čitava. Krili svoju sreću, jer je ističe tuđa nesreća, samo bi žena katkada šapnula svome mužu: "Čuješ, misliš li da će Kuga naučiti svoga Kugića, kad na njega dođe red da svijet mori, da zaobiđe ovu svoju rodnu kuću...?"
Vučji pastir (okolica Varaždina)
Nekoć vučji pastir bdio nad sedam vukova. Volio mlijeko, pa u selu zamolio neku ženu da mu malo dade. No, ova ga otjera rugajući se njegovoj sirotinjskoj odjeći. Veli on njoj: "Dobro, dobro, sjetit ćeš se ti još komu nisi htjela dati mlijeka".
Tako on svako malo poslao vukove pred njenu kuću, pa oni klali ždrjebad, razderali krave, ubili volove. I shvati žena, da ju je to vučji pastir tražio mlijeka. Najviše se bojala, da joj pastirov vuk ne zakolje dijete. Kad jednog dana pomisli dječak: "Najbolje mi je potražiti vučjeg pastira i donijeti mu mlijeka!"
Namuzao on punu muzlicu i pošao tražiti starca pastira. Tražio po šumi, a njega nema; već se spustila noć. U mraku mu se mlijeko prolilo. Još ga više strah, pa se popne na velik hrast. U neko doba čuo kako pod njim zavija sedam vukova. Ubrzo eto i njihova pastira. Veli malom: "Mali, hodi dolje, ionako će te pojesti ova zvjerad!" Njemu će dječak: "Moja ti majka nije dala mlijeka. A ja bih, donio sam ti punu muzlicu, ali mi se u mraku sve prolilo".
Vučjem se pastiru smili jadan dječak, pa mu reče, ako neće da ga zvjerad rastrga, mora sedam ljeta i sam biti vukom. Ovaj ne imaše izbora, pa pristade, a pastir mu dade da se prebaci kroz neki obruč. Pretvori se on u vuka, a ostali vuci povikaše: "Živio! Dobili smo vuka koji će s nama klati ovce u selu!" A on bi radije ljudima krao purane, da šteta bude manja.
I tako ga seljaci sedam godina tukli i tjerali, čak i kada bi im zimi samo jeo gljive s gnojišta. Gladan bi se dovukao pred svoju kuću i lizao korito nakon svinja, ali majka bi pozvala seljake. Ovi ga gonili štapovima, a nerijetko i pucali za njim iz pušaka.
Minulo sedam ljeta. Postao on opet čovjekom, pa se iznenada pojavi pred svojom kućom. "Gdje si tako dugo?", nasta vika. I ljutnja i radost. Pripovijedao im on kako su ga oni gladna gonili štapovima, a povjeruju mu kad im pokaže ožiljak od puščanoga zrna.
Božja vučica (okolica Varaždina)
Obnoć bi se u mlin ušuljala božja vučica, ljude bi klala, pa je i mlinara zaklala, te mlin više nije radio. Jednom se javi neki mladić, pa reče da će je svladati. Otišao u mlin.
Obnoć došla božja vučica, njuška uokolo. Ne našla živog stvora, pa skine sa sebe svoju vučinu. Postala prekrasnom djevojkom, legla uz vatru i zaspala. Došuljao se mladić, pa kožu sakrio pod mlinski kamen. Probudio je, a ona viče. Najzad je smiri, i ona pristane biti njegovom ženom.
I bilo tako, a djevojka mu i čedo rodila. I mlin ostao njihov. No, jednom ona svoju kožu našla, pa je hitila na sebe i opet kao zvijer u šumu pobjegla. Došao otac, pa mu uplakano dijete veli, da ga je vučja majka ostavila.
I odmah mladić krene za njom, pa na križanju staza sretne vučjeg pastira. Kaže mu da želi svoju ženu, našto će mu ovaj: "Dobit ćeš je, pogodiš li koja je zvijer ona! No, ne pogodiš li, rastrgat će te moja zvjerad!" Gleda mladić, pa reče da je zadnja zvijer njegova žena.
Vučji pastir strgne s nje vučinu, kad ono zaista njegova žena. Zagrle se oni i pođu doma. Čedo svoje ona prigrlila, mnogu mu djecu još rodila. I bili sretni do kraja života.
U zimskoj noći, s neba sišla mati nejaka Sunca, božja vučica postala, okolo zavijala, ali vučji pastir nikada nije svoju zvijer slao u mlin, u kojemu se oko ognja grijala sretna obitelj.
Kačec s krestom (okolica Zagreba)
Neki vojnik pobjegao iz zarobljeništva skupa s konjem. Tražili ga, a on se krio po šumama. Treći dan odmaknu daleko od progonitelja. Bio u šumi, a najednom nešto strašno zazviždi. Uplaši se da ga to neprijatelj lovi, pa podbode konja. No, što je dalje odmicao, sve je jače zviždalo. Najzad uleti u neku špilju, a isti tren umalo ogluši od strašna zvižduka. Gleda on, a špilja puna zmija svakojakih. Usred njih golema kača s ružom na glavi, a repom drži veliku zlatnu kuglu s draguljima. Bio to kačec: "Ne boj se, zviždali smo onako strahovito, da tebe od gonitelja spasimo". Vojnik se zahvali, pa odmah usnuo. Sve sanja, kako bi kačecu oteo kuglu.
Obnoć zmije usnule, a vojnik uzme neku granu sa svoga ležaja. Triput njome tresne kačeca u glavu, zamagli se njemu pa se sruši ako mrtav. Ispusti kuglu, a vojnik je dohvati, pa skoči na konja.
A zmije počele skakati za njim. Jedva im umaknuo u nekakvu kolibicu. Uleti unutra, a u čudu ga gledaju muž i žena. Ovaj im dobaci da mu pomognu zaprti sva vrata i prozore. I jedva se nekako obraniše da zmije unutra ne uniđu. Siktale su oko kuće: "Prokleti nezahvalniče!"
Odjednom utihnu, ali vidi vojnik da mu za osvetu vadi glođu konja. Došlo jutro, a kače otišle u svoju špilju. U strahu, dade domaćinima malen dragulj sa zlatne kugle. Pođe doma, pa sve putem misli: "Briga me za konja, kad sam na konju! Imam zlatnu kuglu. Ostao sam živ i postao bogat!"
