mitske priče i legende
PULSKA ARENA
Neobičnost i veličanstvenost građevine stvorila je u narodu vilinsku priču o njenu nastanku:Okretan mladić je živio sam u šumskoj kolibi. Živio je od ribolova, lova i skupljanja plodova. Svake bi večeri po povratku iz šume ili s mora, pjevušio oko svoje kućice. No, njegov pjev bijaše toliko lijep, da privuče šumske vile. Svake su se večeri one kriomice približavale njegovoj kolibi da slušaju njegov sjajan glas. Poznato je da su vile sposobne začarati svakoga svojom pjesmom, pa zamislite onda kakav je morao biti glas našeg mladića kad je oborio i njih same! Isto se tako zna da vile ne vole biti viđene - one se stoga pretvore u kamen ili drvo da ih ne možemo ugledati. Isto su činile i u blizini mladićeve kućice. No, on odmah posumnja da je šuma začarana: svake večeri se kraj kuće pojavilo drvo i kamen u blizini ulaznih vrata, a ujutro bi nestali! On odluči pobjeći iz te strašne šume, i jednog se jutra spakira i krene. U svojoj barci otplovi do drugog luga i tamo stane graditi novu kolibu.
Sljedeće večeri vile se prikradu napuštenoj kućici i s užasom otkriju da je raspjevani mladić otišao! Razlete se na sve strane svijeta i uskoro ga pronađu kako gradi novu kuću. Zastrašene pomišlju da više nikad neće začuti njegov pjev, odluče ga nagovoriti da ostane u njihovom kraju. Uobliče se pred njim: mladić ostane zatečen - najednom se nađe okružen prelijepim dijevama dugih zlatnih lasi. Odmah je znao da su to vile.
Jedna od njih mu reče:
- Ne možemo bez tvoje prelijepe pjesme. Daj nam jedan dan da ti napravimo palaču na mjestu tvoje stare kućice, pa kad je vidiš, odluči želiš li ostati. Zauzvrat, dozvoli nam da te slušamo kako pjevaš svake večeri.
I vile zaista sagrade osebujnu palaču za svojeg miljenika. I otada je on boravio u njoj, a vile su ga, bez skrivanja, dolazile slušati sjedeći na zidinama svake večeri, a potom i njegove sinove, sve dok njegov posljednji nasljednik nije iščezao s lica zemlje. A tada su svoju građevinu napustile i vile.
Gavanovi dvori
Jednom u davna vremena živio je bogati Gavan i na rubu Crvenog jezera imao je velike i prekrasne dvore. Njegovo je bilo sve, Imotsko polje i sva okolica. Živio je veoma raskalašno i bio je veliki proždrljivac. Prema svima bio je naprasit i nemilosrdan, osobito prema siromašnima; nije poznavao nevolju i njegova su vrata za sirotinju bila uvijek zatvorena, a kad bi ih otvorio, to bi bilo zato da ih isprebija i otjera. Takav Gavan, a još gora mu žena Gavanuša, opakija i lakomija. Nije znala za Boga, a siromahu nikada nije pomogla, nego im se samo podrugivala i ismijavala ih, tjerajući ih ispred vrata dvora. Gore žene pod suncem nije bilo. Gavan je imao mnogo sinova i kćeri te mislio da će u najvećoj raskoši i zadovoljstvu vječno provoditi dane s njima te im ostaviti svoje bogatstvo.
Djeca se ni po čemu nisu razlikovala od Gavana i Gavanuše.
Jednoga dana Gavan odluči napraviti veliku gozbu za svoje prijatelje, koji su također bili raskalašni i proždrljivi kao i on. Bili su pretjerali svaku mjeru. U tom momentu prikaže se anđeo u liki odrpanog siromaha, tražeći u ime Božje koju mrvicu kruha za sebe i gladnu dječicu koja su bila s njim. Kad je Gavan opazio siromaha, veoma se naljutio što mu za vrijeme njegove gozbe dosađuje. Gavanovi sinovi i kćeri odmah potrčaše kako bi pustili iz veza pse da rastrgaju jadnog siromaha i njegovu djecu. To bi i učinili da se u posljednji trenutak nije usprotivila Gavanuša, ne iz sažaljenja, već zato što je bila trudna i bojala se da joj takvo zlo ne naškodi. Ustala se od stola, uzela komadić kruha te lijevom nogom gurnula pred siromaha, srdito mu govoreći: "Uzmi, gladniče i zahvali našoj blagodarnosti". Anđeo je uzeo komadić kruha, poljubio ga i razdijelio među dječicom. Zatim je zamolio Gavanušu: "Daj mi gospo, na put božji i kapljicu vode da zagasim osušena svoja i ove sa mnom dječice usta, a tebi će Bog dati čestitost u tvom porodu i imanju". Umjesto milosti Gavanuša zamahnu nogom kako bi udarila siromaha govoreći: "Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj"?
Na takvo bezdušno ponašanje rasrdi se anđeo, zbaci odrpanu odjeću, u desnu ruku uzme vatreni mač Božjega pravednoga suda i nebo propara nebeskom svjetlošću, prokune Gavana, Gavanušu, njihovu djecu, goste i sve Gavanove dvore, te odleti u nebeske visine. U taj čas nebom zaparaše munje, gromovi zatutnješe, zemlja se strašno zatrese, rastvori se i u nju propuntaše dvori, Gavan, Gavanuša njihova djeca i svi gosti.
Na tom mjestu nastade Crveno jezero, a i ostala jezera u Imotskoj krajini, kakve ih danas znamo.
Još su dan danas na rubu Crvenog jezera ostale zidine za koje se govori da su ostaci velikih Gavanovih dvora.
Bristom
Na istoku od Imockog, nema ni pun kilometar, ima jedna provalija ili suvo jezero, zovu ga Bristom. U Bristi stoje Vilenice. Vilenice su ljudi seljaci, ali pravi vilenjaci. Dragi su vilam, a vile njima još draže, i po vilam prozvati su Vilenice. Ima ji sada desetak kuća. Vilenice su ljudi povisoki – pristali – pametni i sritni. Baština jim nije nije široka, ali lipo živu. Vilenicam govore da su vilinsko kolino. Bili, ne bili, malo je Bilenica, da se s vilam ne druži, i da ga vile ne pomažu. Kazivala mi je mater, za p. Luku Vilenicu, ne ovoga zadnjega Luku, nego njegova pradida, da su ga vile odnile i nakon sedam godina povratile. S vilam je leta, ijo i pijo, spava i igre igra. Tada je Luka još momkom bijo. I bijo je Luka lip i prista, da ga se dva oka nagledat nisu mogla. Nije Luke bilo za sedam godina, i niko nije zna kazati šta je od Luke bilo. Vilenice su znali ali nisu nikomu kazali. Kad se je povratijo, nikomu nije tijo kazati vilinjske tajne. Zato je u Luke sve cvalo i napridovalo. Vile su svoga virnog Luku čuvale i pomagale.˝
(A.Kutleša,20.07.1933.)
˝Mala Iva Mršića, ćer Matina iz Glavine, ispod Imockoga, rano ostala sirota, brez majke. Bila je lipa ko prilika. Od šest godina bila je ćaćina čobanica. Čuvala ovce. U sedmoj godini nestane diteta, kod ovaca. Jadni otac tražijo i tražijo, pita i raspitiva, sve zaludu. Ni strvi ni krvi. Bila, pa je nije. Za puni šest godina, niko ne donese ni glasa, malu Ivu već i zaboravili. Svak ju je zaboravijo, ali otac nije. Kad bi se sitijo pokojne svoje žene, dođi mu na pameti i mala Ivica. A nije se ženijo drugi put. Jednoga jutra osvane Ivica pred Matinim vratim. Mate, kad ugleda curicu prid svojim vratim, začudi se, nije je ni pozna. Nije šala šest godina. ˝Čija si ti ćerce?˝ zapita Mate. ˝Tvoja oče.˝ - ˝Jesi to ti Ivice moja?˝ - ˝Jesi li ti umrla, ili si živa?˝ - pomislijo, da je prikaza. ˝Nisam oče još umrla.˝ Mate pristupi, zagrli i izljubi Ivicu, ka svoje dite. Dok ju je ljubio suze mu tekoše. Jesu li od radosti ili žalosti, Bog znade. Biće da su pomišane. Ćeri se veseli, za ženom tuguje. Iva pljunuta mater. Ama, oči, trepavice, obrve, nos, usta i jagodice. Sve materino. Pa i duša više Ružina nego Matina, jer po Ružinu govori, a nije je ni upamtila. ˝Pa, di si ti bila ćeri moja, za ovi šest godina, odkad te je nestalo? Ja sam mislijo, pa i cili svit je mislijo, da si se ti utopila, ili u jezero upala?!˝ - ˝Molim te oče, ne pitaj me ni di sam bila, ni s kim sam bila, ni šta sam radila!˝ Mate se je i posli navraća na to, da pita ali zaludu. Dvi vile, Ivine posestrime, dolazile su k njoj i obnoć i obdan, ali ji niko osim Ive, vidijo nije. Vile su rekle Ivi: ˝Ostaćeš sritna i čestita, ako nas ne odaš! Ako li nas izdaš, propala si! Dobro upamti!!!˝ Mate se je malo pomalo domišlja, šta je, pa jednom prigodom privari svoju ćer Ivu u besidam. Zapita je ovo:˝Ma kaži ti Ivice, svomu ocu, u komu si jezeru najviše stala, u Crljenom ili Modrom?˝ A Ivica odgovori:˝U Crljenom.˝ Stari proslidi, da pita, a mala, da kazuje. Pripovidi mu, di je sve bila, šta je radila, čime se ranila. Na svršetku izda i svoje posestrime, dvi vile. Nije već osam dana, jedno jutro osvanu mrtva Ivica. Jadni Mate udari sam sebe šakom u glavu:˝Ajme meni do Boga miloga! Vile su je umorile! A ja sam kriv!!!˝
(Stipe Mršić, 20.08.1936.)
˝Ivan Jelinić iz G. Vinjana, pođe jedne noći u cure na silo, u Pešin Dolac. S curom sidijo do dva sata po ponoći. Iđuć kući kad je bio na Pešine njive, oko one pešine kruške veliki vitar, sve joj se grane do zemlje saviju. Oko kruške ugleda puno koza. Ivan obađe i okrenu putom kući, kad prid njim stvori se bila koza. On je obazdre, za njim šarovita koza iđe i piljcim u nj pali. Kako ona piljkom u nj upali, onako ona bila prid njim digne nogu pa joj priti. Tako su ga pratile do kuće. Kad Ivan uđe u pojatu i legne, puče alamet, reka bi sa će kuću razoriti. Ivan se prikrsti i zaspa. U snu mu se klapi da ga njegovi seljani zovu: ˝A Ivane Jeliniću, a, eto vuka!˝ Ivan se prene kad pogleda, vidi pod sobom strašnu provaliju. Vidi, da on – Ivan – leži na zidu – na braniku – od jezera pod Aračića kućam. ˝Da sam se samo privrnijo, odo u jezero!˝-kaže.˝
¸ (J. Jelinić, 3. 8. 1936.)
DRAGA RAPSKA PASTIRICA ::
Pastirica Draga - koja se uzalud pokušava oduprijeti neobuzdanoj ljubavnoj strasti pastira Kalifronta i koju je spasila tek božica Dijana, zaštitnica djevica, okamenivši je - kao i mladić Kalifront - osuđen da dovijeka obilazi izvor vode, ustvari nepresušan izvor Draginih suza, i da sadi šumu na poluotoku koji i danas nosi njegovo ime. Kalifront, nesagledivo star, imao je još zadatak - pamtiti rapsku povijest i prenositi je kroz vjekove.
Draga, rapska pastirica - spjev je zadarskog autora JURJA BARAKOVIĆA (1548-1628). Knjiga je prvi put objavljena tek 1889. godine u izdanju JAZU.
Ta dva lika, okamenjena Draga i u broncu saliven Kalifront, ponovo žive svoj rapski život u fontani na glavnom rapskom trgu, radu akademskog kipara Željka Violića.
Legenda o sv. Stošiji, djevici, mučenici
U doba cara Dioklecijana (3-4.st.) i njegovih okrutnih progona kršćana, jedna je mlada djevojka iz ugledne patricijske kuće u panonskom Sirmiumu (današnja Sremska Mitrovica, Srbija i C.Gora) udana za rimskog patricija Publiusa. Ničim se ne bi njena sudbina razlikovala od sudbine drugih žena koje su živjele u dogovorenom braku bez ljubavi, da nije upoznala i oduševila se "novim" idejama ljubavi i vjere rimskog viteza – kasnije mučenika sv. Krševana. Zbog svoje želje za djevičanstvom i prihvaćanja "novog poganstva" dugo je bila zatočena u kućnom pritvoru. Nakon muževljeve smrti pridružuje se sv. Krševana i odlazi u Akvileju, gdje obilazi zatočene i mučene kršćane, te nažalost prisustvuje njegovom mučeništvu. Prema predaji umrla je u rodnom Sirmiumu mučeničkom smrću, a glava joj je odsječena i tijelo bačeno u more kraj talijanskog otoka Palmaria. Pronađene relikvije u 5.st. prenesene su u Carigrad, a 804. godine dobio ih je od cara Nikifora I. - u znak izmirenja Bizanta sa Zadrom i Franačkom - zadarski biskup Donat.
ĐULIN PONOR
Đulin ponor sa špiljom Medvedicom čini najduži špiljski objekt u Republici Hrvatskoj dug 16 396 metara. Ulaz Đula nalazi se 40 metara ispod razine gradskih ulica, no i dalje je tajnovit, nepristupačan i opasan, obavijen sivim maglicama podzemlja. Još nije u potpunosti istražen te na desetak mjesta postoji mogućnost otkrivanja novih prostora u dubini zemlje. Stropovi pojedinih dvorana nalaze se na samo 12 metara ispod razine gradskih ulica a tlo drugih spusta se i do 90 metara dubine. Na nekoliko mjesta nalazi se sigovina a jedinstvena pojava u špilji su vrtložni puževi.
Neki nazivi istraženog podzemlja su:
- Nebeski kanal
- Povratni kanal
- Patuljkop
- Gandalfov čvor
- Srebrotok
- Jezero neostvarenih želja
- Jezero sjenki
- Dvorana poklonika, Sivih maglica, Štakorova
- Slapovi: Poljakov slap, Vilinkamen, Brujka
- Šetalište baukovih žrtava
- Posljednje pristanište
- Istočni i zapadni put
- Iza zrcala
- Tihe vode
- Mala zbrka
- Velebitaški brzac…
Starost: više od 3 milijuna godina
Istraživanja: 1935., 1955., 1984.-1986. i 1998. g.
Duljina 16 396 metara (danas)
Temperatura 7° C
Nadmorska visina cca 231 – 315 m n/m
Sam naziv dolazi iz legende o hrvatskoj Arijadni – Đuli, kćerki plemića ogulinskih, koja se na prvi pogled zaljubila u mladog krajiškog kapetana. No, on ubrzo pogiba u bitci s Turcima. Čuvši to, Đula se nesretna sunovratila u ponor Dobre. Tako je ponor dobio ime Đulin ponor. Pogledate li liticu iznad ponora i danas ćete uočiti profil muškarca koji gleda u tamu ponora za svojom ljubljenom Đulom.
