Studentska poezija
Pozdrav,
Samo da vam javim da je žiri svoj dio posla završio, sada je ostalo samo da zbrojimo glasove žirija i izaberemo 85-100 najboljih pjesama koje će ući u Zbirku.
Svaki član žirija je svakoj pjesmi dao ocjenu od 1-10.
Svi čije pjesme uđu u Zbirku će dobiti obavijest o tome putem e-maila.
Žiri je već odabrao svoje favorite, također 99% je odlučeno koji će naziv nositi 2. zbirka studentske poezije - po jednoj od pjesama pristiglih na natječaj Zbirka bi trebala nositi naziv ''Pijem pivo s golubovima' .
Dok čekate rezultate pročitajte kratki osvrt na pjesme pristigle na natječaj ovogodišnjeg predsjednika žirija Borisa Gregorića
Drugačiji slog
Druga zbirka studentske poezije, u organizaciji HAZ Sveučilišta u Zagrebu, donosi nam veći broj radova, ukupno čak oko 900 pjesama, ali –složit će se ocjenjivački žiri –nažalost i nižu razinu kvaliteta od onog prošlogodišnjeg. Pjesama dakako ima svakojakih (više formalno, a manje tematski reklo bi se), ali ponajmanje ima onih koje odmah zazvuče dotjeranim, drugačijim slogom. Čini se, naime, da je veliki broj pjesama pristiglih na ovaj natječaj itekako pod utjecajem školske lektire. A lektira je kod nas dosta, nema sumnje, zastarjela sa svojim sustavom “klasika” tj. vrijednosti koje se ne mijenja desetljećima.
Dakle, veliki broj pjesma je odmjev staromodne poezije kakva se podučava po osnovnim i srednjim školama Hrvatske. Velik broj rimovanih sonetskih oblika, koji na početku drugog desetljeća dvadeset i prvoga stoljeća, zvuče kao da su pisane 1911. Naravno, ne bi u tome bilo ničeg lošeg da su soneti na tragu kakvog Vidrića, Matoša ili Ujevića. Ili, kao je riječ o slobodnom stihu, na tragu nekog jos nepoznatoga sveučilišnog A.B. Šimića…
U školskoj lektiri nema puno novih imena i čini se sve očiglednije da se ona mora brže prilagoditi vremenu i društvu u kojem danas živimo (ili bolje reći pokušavamo pre-živjeti). Ovaj skolastički trend je naravno bio izražen i lanjske godine za vrijeme žiriranja prve zbirke (objavljene pod naslovom “Moj tata plače u kino dvoranama”), a opet ni jedna ni druga ne ukazuju da se čita nešto suvremenije ili da se prate neka nova stremljenja na post-modernoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj, ali i šire. Svi znamo da se danas čita vrlo malo. Malo i slabo. A čitanje je nesumnjivo onaj prvi kamen temeljac na kojem se gradi kuća vlastitog izričaja. Bez čitanja, bez danonoćnog rada pisanja, brisanja, redigiranja, lekture, redakture itd. književnost, barem ona ozbiljna i ostvarena, ostaje jednako daleka koliko i neko čudo, neka Mana s neba koja, naravno, sama od sebe nikad neće pasti.
Ali ono što veseli je da golemi broj mladih pjesnika hrabro, usprkos svemu, traga i pokušava na sve moguće verbalne načine doći do vlastitog iskaza, ako već ne identiteta. A to je zadaća koja često zna izmicati čak i “pravim” i “profesionalnim” pjesmotvorima. Nalaženje vlastita i osebujna stihovnog izričaja nije toliko različito od bilo koje druge vrsta profesionalnog, kreativnog rada u kojem netko mlad, pun životnih nadahnuća želi ostvariti nešto važno, nešto što nadilazi značaj maloga, prolaznoga sebe.
Drugi trend, koji ukazuje na ranjivu razinu pjesničke kulture u Hrvatskoj danas, a i šire, globalno govoreći, jest nemali broj epskih odmjeva, bilo u osmercu ili desetercu, koji tematski kao da su pisani za lošiju estradu –od tzv. cajki pa do čudnovato im srodne, tobože "urbane" buke, tj. nemuštog mrmljanja kakvim se planeta zemlja truje već skoro dva cijela desetljeća od strane civilizacijske katastrofe poznate pod šifrom MTV…
Ipak, oni najoriginalniji, drugačiji glasovi ponovo se daju naslutiti i u ovogodišnoj konkurenciji. Posebice veseli što se, a to nije slučajno, žiri vrlo lako i brzo složio prepoznajući one studentske radove koji odudaraju po svojem pomaku u senzibilitetu, po nešablonskoj formi, po osjećaju za humor ili kritični/krizni prostor te vrijeme u kojem se svi nalazimo; pjesme koje ne igraju na tzv. prvu loptu (kao nekoliko kraćih pjesma “dosjetki” u ovogodišnjoj ponudi).†
Tematski gledajući, najveći broj radova govori o situaciji neuzvraćene ili osujećene ljubavi, ljubavnih ushita i jadi. Jedno područje koliko blisko i milo mladome uzrastu pjesnikinja i pjesnika, a s druge strane, jednako toliko osjetljivo poradi svoje znatne potrošenosti. Možda bi neke od ovih pjesama bile puno čitkije i lakše za pozitivnu evaluaciju ako bi u njima bilo manje grča a više opažanja onih drugih emocija društva, ne samo hrvatskog nego i globalnog, koje se nalazi u jednom mahnitom, općem previranju. Drugim riječima, staviti se kao pjesnik van okvira samoga sebe i svojih interesa, tj. sagledati sebe, pa i svoju ljubavnu dramu, u širem kontekstu ovoga svakako uzbudljivog i nemirnog Zeitgeista.
No kako nije riječ o pjesnicima profesionalcima, već možda tek ponekom ulasku u trag budućem glasu na hrvatskoj knjizevnoj sceni, kritika i nije sasvim beznadna. Nadarenih pjesama i pjesnika ima dakako i u ovogodišnjoj nam žetvi! Zato, ako je to ono što se doista hoće i želi u životu –prepreka nema, čak niti kod tolikih “odbijenih” uradaka. jer ako ništa drugo, izvjesno je da veliki broj studenata zagrebačkog sveučilišta, strastveno traga za svojim bićem, tražeći moguće odgovore na moćna egzistencijalna pitanja ponajprije kroz pisanje stihova.
No, preživjeti u bujici socijalnih i gospodarskih problama hrvatske svakodnevice, nije nikome lako, a ponajmanje studentima. Kako pri tome očuvati osjećaj osobnog zadovoljstva čak i sreće, kako postati i biti sretan od jednaka je značaja koliko i pisanje dobrih stihova. Na kraju, ne valja gledati s visoka ni na neuspjele pjesničke pokušaje. To su takodjer ogledi mladih duša koje traže više strasti, više života, više svježega zraka na nekom imaginarnom Parnasu. Prvi je korak, čini se, već učinjen. Napisati dobru pjesmu je dio zadaće koja mora zrcaliti nešto od the vitalnosti, od tog hira, od te manične potrage za svježim zrakom! Čak ako je pjesma samo hir, samo momentarna reakcija na neku osobnu bol ili nepravdu, nešto s čime želimo prekratiti turobno jutro u sivome gradu, čak je i to dobar oblik socijalnog prosvjeda protiv društva u kojem su jedini bogovi novac i nogometna lopta. A bog Mamon, bog novca, nije nikad bio naklonjen umjetnosti pjesnikovanja, o čemu svjedoče biografije gotovo gotovo svih velikih imena pjesničke riječi u nas i u svijetu.
Boris Gregorić
