Kronike horror kulture
13.02.2006., ponedjeljak
PROFONDO ROSSO (1975)
Dugo je prošlo otkako sam pisao o nekom filmu Daria Argenta. Šalu na stranu, ovo je jedan od redatelja čiji me filmovi iz sedamdesetih oduvijek fasciniraju, tako da autor "Suspirie" i «Phenomene» zaslužuje moju pažnju. «Profondo Rosso» iliti «Deep Red» (negdje poznat i kao «The Hatchet Murders») jedan je od ranih radova majstora macabrea. Argentovi filmovi iz te faze ponekad imaju veze s nadnaravnim (već komentirana «Suspiria» i «Inferno»), dok su s druge strane mad-killer ostvarenja kakva je, eto, donekle «Phenomena» (koja ima malo supernaturanih elemenata) i ovaj film kojeg komentiram danas.Marcus (David Hemmings) svjedoči okrutnom ubojstvu parapsihologa Helge Ulmann (Macha Meril) – žene koja je još na početku filma (na kongresu parapsihologa) «osjetila» neko zlo i imala viziju krvi. Pijanistu Marcusu to ne da mira i sam kreće u istragu slučaja. Priključuje mu se novinarka crne kronike Gianna (Daria Nicolodi), a u međuvremenu se nižu nova okrutna ubojstva. U priči su još i Marcusov neobični prijatelj, hedonist Carlo (Gabriele Lavia) i njegova dementna majka. Ubojstva se odvijaju uz neku dječju pjesmicu u pozadini, a Marcusa istraga dovodi do napuštene vile, gdje otkriva stravičnu tajnu iz prošlosti… «Deep Red» nema klasičnih mana kasnijih Argentovih celuloidnih uradaka. Scenarij je daleko najbolji, najpotpuniji – usudio bih se reći. Radnja je dobro razrađena, nema naivnih obrata i iznenađenje se čuva za sam kraj filma, a teško je dokučiti tko je ubojica. Film ima odličnih scena ubojstva, zastrašujućih prizora leta uznemirenog papagaja koji zna da je u kući ubojica i spooky dječju uspavanku uz glazbenu pratnju, koja je ključ ubojstva. Nema zamjerke, čak ni gluma nije loša – recept uzimanja netalijanskih glumaca za glavne role (ovdje Hemmings) i ovdje je primijenjen i zato će Dario uskoro osvanuti u rubrici Kraljevi strave. Čista desetka. |
