Kronike horror kulture
18.01.2006., srijeda
PSYCHO II (1983.), PSYCHO III (1986.) i PSYCHO IV: THE BEGINNING (1990.)
Da, da. Došlo je vrijeme da napišem nešto o svima najdražem psihotičnom ubojici i mamoljupcu, jednom i jedinstvenom – neponovljivom Normanu Batesu utjelovljenom zahvaljujući Anthonyju Perkinsu. S izgledom dobrog dečka iz susjedstva s mračnom tajnom, teško mogu zamisliti nekog drugog osim Perkinsa kad pomislim na pritajenog manijaka. Neću trošiti riječi na original iz 1960. godine, niti scenu s tuširanjem Janet Leigh. Ne, pažnju ću posvetiti filmovima koji su uslijedili kasnije i naslovu „Psycho“ dodali pokoju brojku, ali oduzeli hičkokovsku originalnost. Mislim da neću pretjerati kad kažem da se Hitch okreće u grobu zbog načina na koji se eksploatiralo ime njegovom popularnog klasika. Idemo redom.PSYCHO II: Nakon 22 godine u mentalnoj ustanovi Norman (Anthony Perkins) je napokon rehabilitiran – želi se vratiti u rodni gradić i posvetiti obiteljskom poslu – naravno, vođenju motela. Ali ne ide sve tako lako. Život će mu zagorčati Lila Loomis (Vera Miles), sestra ubijene iz prvog dijela, koja ne želi da ostarjeli koljač živi na slobodi. I sama se vraća na mjesto gdje joj je seka iskasapljena pod tušem, tu je negdje i njena kćer. Ni šerif nije ništa manje sumnjičav prema Perkinsu, pardon Batesu. Tko bi ih razlikovao? Uglavnom, događaju se čudne stvari u motelu. Bates nalazi sumnjive stvari na sumnjivim mjestima, negdje oko sredine filma počinje i pokolj, a netko ga zove i predstavlja se kao … MAMA. Izgleda da je stara Loomisica popizdila i krenula u killer spree, no na kraju se skuži da ponovno ubija Norman. Čovjek koji je proslavio Edipov kompleks razgovara s majkom i obećava da će pospremiti motel. Tko bi rekao da će kraj biti tako „originalan“? Ukratko, film je loš, neuvjerljiv pokušaj oživljavanja karijere Perkinsa i Milesove i legende o ubojici iz Bates motela. Režija Richarda Franklina je osrednja, no neki trenuci su čak i obećavajući, čak simpatični. Posebno u usporedbi s kasnijim ostvarenjima. PSYCHO III: Režije se sad prihvatio sam Anthony. Radnja je smještena mjesec dana nakon drugog dijela i Bates uspješno vodi mamim motel. Dolazi mu usamljena Maureen (Diana Scarwid), koja ga podsjeća na ljepotu ubijanja. Zaposlio je nekog mladića da mu pomogne u poslu (vođenja motela, ne ubijanja), a u sve se uplete i znatiželjni novinar željan priče o Perkinsovoj mračnoj prošlosti. Krv ponovno poteče. Katastrofa. No, to još nije ništa u usporedbi s četvorkom. PSYCHO IV (THE BEGINNING): Radnja se dijelom vraća u prošlost (svojevrsni prequel) – Norman u radio-emisiji govori o majci, a ujedno i strahuje da će se ubijanja nastaviti jer je njegova draga trudna. Ovaj sam gledao s pola pažnje na satelitu prije šest-sedam godina, pa nemam detaljne informacije. Film je bio previše loš da bih uložio toliki trud, ali evo nekih podataka: mladi Norman je Henry Thomas, redatelj je Mick Garris, a svaki se smisao odavno izgubio… Ako volite Psycho i ne želite kvariti uspomenu na njega, nastavke zaobiđite. Ako vam ništa ne može pokvariti Hitchov klasik, slobodno pogledajte. Trojku samo ako ste jaaaaaako zagriženi horror fan, a četvorku ako nemate nikakvog drugog posla u životu. Svaka čast Anthonyju i pokoj mu duši (umro 1992. od upale pluća potaknute AIDS-om), no ovo je prestrašno. Ne da će vas uplašiti, nego zastrašiti činjenicom koliko daleko može otići eksploatacija mita o Psychu. |
