|
Dolazak na Ugljan
Ljeto 2010.
Neznam kako mi prije nije palo napamet zabilježiti nešto od ovog putovanja koji je donio velike promjene u moj život. Pojačao mi hrabrost i samopouzdanje... No eto, mislim da ću uspjeti sjetiti se sada tih dana jer mnogo toga je ostalo u meni i nije ispario osjećaj iako je mnogo prošlo. Prijavila sam se prošlo ljeto na jedan kamp na otoku Ugljanu. Nitko od mojih bližih nije išao sa mnom, a neznam ni sama zašto nikog nisam niti zvala. Bila sam pozvana, pritstala sam, otišla. Bio je to kršćanski kamp, no to je za ovu priču, koju ću ispričati, sasvim sporedno. Ne sjećam se točno zašto sam htjela ići. Volim more, imala sam vremena i jednostavno otišla. Od ljudi koji su išli sa mnom, nisam nikoga poznavala na taj način da znam da ćemo zasigurno zajedno provoditi vrijeme, da mogu računati na nekoga i sl. Ali znala sam par dragih ljudi iz Zagreba.
Prvi dan tamo je izgledao tako da se većina ljudi znala, poznavala taj kamp od prijašnjih godina, svi su se smjestili, snašli i druzili. Ja nisam takva da ću se nekom nametati, a tako sam se osjećala, kao da moram birati: nametati se već sretnoj povezanoj grupici ili biti sama, stoga, rađe ću biti sama. Uostalom, imala sam osjećaj kao da sam samo ja nova i jedina nepoznata. Užasan je bio taj dan, plakala sam negdje gdje me nitko ne vidi i planirala put natrag. Zvala svoje u Zagreb nadajući se nekoj pomoći preko telefona. Dobila sam lijepu utjehu i odlučila ostati i ne praviti drame. Štoviše, odlučila sam da mi bude jako lijepo!
Mnogo toga se dogodilo na tom otoku, tih tjedan dana zauzima barem petinu mene kao osobe i dan danas, ako se tako mogu izraziti. Mogla bih napisati scenarij za film ili kakvu knjigu, ali bit će previše i izgubit će na vrijednosti. A tako mi je važno svako pojedino sjećanje na taj odmor, na tu pustolovinu na kojoj sam se osjećala hrabro i istovremeno uplašeno. Gdje sam našla utočište u samoj sebi. Stoga ću odabrati dvije stvari koje su bile neprocijenjivo lijepe za mene. Svoj provod sama sa sobom i provod sa novom prijateljicom.
Djelić moga samovanja u prirodi
Da se vratim na prvi dan. Pošto sam odlučila ostati, najviše zbog toga jer sam pretpostavila da bi moj odlazak naveo sve te drage ljude da me tješe i nagovaraju da ostanem, a to nikako nevolim, ostavila sam stvari u bungalov, pronašla divno more i utonula u tu divotu. Budila bih se ujutro, prije svih, odšetala stjenovitom obalom do nekog udobnog mjesta i promatrala oko sebe, svaki dan više od sat vremena sve dok me buka ljudi nije podsjetila da je vrijeme za doručak. Na tom otoku nema ničega osim gole prirode što se meni jako svidjelo jer kad god sam negdje na putovanju imam osjećaj kao da ću promašiti ono najljepše što to mjesto nudi i kao da neću imati vremena za sve što bih htjela tamo vidjeti i napraviti. Na Ugljanu nije bilo takvih problema, bez auta, bez novaca, moji izleti su trajali samo onoliko dokle sam mogla pješke ići kroz šumu il putem stjenovite obale. Jedno sam jutro tako planinarila po stijenama dok nisam prema simpatiji odabrala mjesto gdje ću se sjesti. Malo sam promatrala kamenčiće, iz dosade ih provlačila kroz prste i počela tražiti dva ista kamena, to me je lijepo zaokupilo, da nemoram misliti na to kako sam tužna bila sama. Nisam našla dva ista kamena, i kada sam uvidjela da stvarno ne postoje dva ista, bila sam presretna zbog spoznaje da mogu beskonačno promatrati prirodu i uvijek se diviti nečem novom i originalnom. Neznam, jako me to razveselilo i jedan kamenčić sam si stavila u đep od hlačica nek mi bude prijatelj, nisam se skidala iz tih hlačica gotovo cijelo vrijeme na kampu kad mi je bilo svejedno šta imam obučeno, pedesetak istih lica svaki dan, svi veseli i dragi i rijetko kom je stalo kako izgleda u toj zatvorenoj zajednici gdje smo više od pola dana bili u badićima i ko za po doma:) Kamenčić je danas u mom stanu u kutiji za nakit. Slatki je, kad god sam bila loše na tom otoku, stavila bih ruku u džep i čvrto ga stisnula da nemoram biti namrgođena zastvarno. Neki drugi dan sam opet tako sjela uz obalu i legnula se na stijenu. Stijena je bila šupljikava i tako sam uhom prislonjena na ne tako udobnu površinu mogla čuti melodiju pljuskanja mora kroz te rupe ispod mene. Uspjela sam tada samo slušati i ne misliti na ništa drugo jer sam ionako mislila na sve i svašta po cijele dane koje sam većinu provodila sama, tako da sam istrošila misli jednostavno i imala sam puno vremena za još misliti jer dani su sporo prolazili. Osjećaj slušanja tog mora i samo mora jer se nije čuo nikakav glas ljudi, ne daj bože vozila i ičega, je nešto što pamtim kao osjećaj a ne sliku. Samo ja i spretni ritmični zapljusci mora. I tako iz dana u dan, čitanje poslovica indijske filozofije, simpatičnih romana, pjesama, šetanje po šumi i promatranje prirode...
Mjesec
Jednom je jedan dečko predložio svima da idemo na noćno kupanje, bio je to zadnji dan, svi su kao htjeli i nitko nije, dosadni ljudi. Da je većina išla, išli bi svi, ili da je netko tko je kul išao, išli bi za njim. Kako god, samo sam ja pristala. I bilo je najljepše ikad jer mjesec je bio ogroman, a dečko koji je bio samnom je primjetio kako je lijep ako ga gledaš iz mora. Tako sam tisuću puta zaronila otvorenih očiju i gledala u nebo. Mjesec je bio kaotični krug koji je titrao i bio je ogroman i svjetao. Lijepo je to bilo, opet sam bila veselija sa samom sobom i mjesecom, nego s društvom, ali bilo mi je jako drago što je primjetio tako nešto i podjelio samnom. Bilo je i više trenutaka pristupanja drugim ljudima. Veseli su jako bili ljudi i dobroćudni, bez ikakvog straha i neugodnosti sam mogla prići gotovo svakomu. Plesali smo, igrali igre, slušali predavanja što psihološka, religijska, socijološka... I hvala im na tome. I zanimljive razgovore sam vodila sa nekima. Neki su bili jako lijepi i sjećam ih se dobro. No, nisam s time bila baš najsretnija samo zato jer je falila ta neka nijansa povezanosti. To se događa jednostavno, ne sklapaju se prijateljstva po interesima i neznam čemu, jednostavno čovjek osjeti koga smije zagrliti.
Prijateljica
I tako, iako su tamo bili ljudi koje sam znala iz Zagreba i s kojima se družim dan danas, sprijateljila sam se sa jednom Slovenkom koju sam upoznala tamo na kampu. I nemogu ju ne spomenuti u svojoj priči o tom cijelom događaju na otoku jer je predivna i još uvijek neznam zbog čega mi je predivna. Nismo se upoznale na klasični način, tko smo, što smo, odakle smo, kakvo je vrijeme i gluposti te dosadne. Jednostavno smo svaki dan pričale i dok smo jele i plivale. I ti razgovori su bili baš kao da pričam sama sa sobom. Sebe mogu pitati bilo šta, bez da strepim kako ću reagirati na to. Bilo to neka random zanimacija oko kamenčića o kojim sam pisala gore ili religijama ili o biločemu što je doletilo u naše misli. Dakle, jednostavno smo fluidno pričale i družile se, bez planova bez neugodnosti. Od prvog trenutka od kad smo se vidjele. Srele bi se u sred dana, pogledale, pozdravile i nastavile sljedeći dio dana zajedno. Neznam zaista puno o njoj, njenoj osobnosti, željama, bolima, sreći. Gotovo ništa. Bile smo ko dvije djevojčice koje se žele zajedno igrati. I želim joj zahvaliti ovim putem jer je bilo predivno s njom, jer baš kao što sam uživala sama sa sobom, s jednakim tim osjećajem sam mogla biti i s njom bez da stavim plašt oko sebe s kojim izlazim među ljude u civilizaciju. Tek kada je kamp završio sam primjetila da mora otići. Do tad sam bila bezbrižna, a onda me preplavila vrućina i sjetila sam se da joj nisam rekla koliko mi ta mala avantura znači, samo smo se družile. Mislim ipak da je to bilo dovoljno. Zove se Blažka. Danas se više baš i ne družimo. Daleko smo i eto, čudno je. No dobro je jer neke su stvari slučajni trenutci koje ne treba pokvariti silom da opet bude tako, jer nije i nema veze.
|
