plava ptičica

Nešto bih kao pokušala reći o međusobnom razumjevanju i dohvaćanju. Baš zbog toga što nikad nećemo nikoga poznavati u najvećoj potpunosti, postoji komunikacija. Znam da je nepotrebno reći najvećoj potpunosti jer je potpunost sama po sebi potpuna, no htjela sam na neki način to naglasiti. Jer upravo zbog te nemogućnosti uvida u u tuđi svijet, postoji nužna potreba za komunikacijom. (ovdje sam odlučila izostaviti jedan čitav slijed misli jer nevolim puno obrazlagati oko iste poante, pa ću nastaviti s onim što je meni zanimljivo:) )
Stvara se jedan oblik neugodnih osjećaja kada nas netko ne razumije te ako je nerazumjevanje učestalo, čovjek rađe zaboravi na taj dio sebe, koji drugi ne razumiju. Jednostavno zato jer ga ne povezuje s nikim... Rađe će proživljavati samo onaj dio sebe koji drugi razumiju, nego biti sam u proživljavanju onoga što je samo njegov jedinstveni svijet, neprepoznatljiv nikome drugome. Želim da se sve to shvati u širokom području, u prenesenom značenju. Dakako, ne mislim na proživljavanje događaja, nego općenito na čitav misaoni svijet koji si dopuštamo da postoji...

Jesi li spreman za mene biti hrabar i otići u nepoznati svijet? To nećemo znati dok se iznenada ne dogodi nešto što će nas oboje iznenaditi svojom stranošću. Do sada smo pametno živjeli u nekoj sigurnoj ravnodušnosti koja je dopuštala dozu trenutaka ugodnih iznenađanja. Ali sve te slatke avanturice koje svojom jakom bojom krase naše živote, ipak nisu izašle iz okvira sigurnosti gdje smo se upakirali. Bojim se ići negdje nepoznato, da ne pokvarim nešto što volim. Istovremeno mi to nije dovoljno jer žudim vidjeti svemir mogućnosti, straha i hrabrosti koji vode do još veće ljepote. Neželim biti zadovoljna samo sa ovim sigurnim malim poznatim područjem. Hajde, dugo se poznajemo, možemo spojiti svoje svjetove da budemo jači i skočiti niz slap u nešto što nas vuče svojom ljepotom. Strah ćemo ostaviti za onaj trenutak kada tek nastupi nešto strašno, nikako ne prije toga. Prije toga ćemo biti sretni, i poslije toga također. Hajde, dugo se poznajemo, možemo spojiti svoje svjetove da budemo jači i skočiti niz slap u nešto što nas vuče svojom ljepotom.

Monika Eris

Izgleda da je umjetnost apstraktnija i mističnija od religije. Otužno i nelogično zvuči jer umjetnost, kakav joj god predmet motivacije bio, čini se da mora biti konkretnija i zemaljskija od čisto duhovne pojave (osobe) kao što je Bog. Jer ono što umjetnost mora činiti konkretnijom je upravo čovjek koji ju stvara ili pronalazi. No u stvarnosti ovoga svijeta, promatraču se pokazuje umjetničko djelo bez da mu se prije pročita stotisuća zakona koji mu pokazuju kako određeno djelo valja promatrati na ispravan način. Također i pokraj postojanja kritičara na pojedina umjetnička djela, i dalje ne postoji krivo doživljavanje umjetnosti. To je ključna misao ovdje! Zatim nitko nije prisiljen najprije pročitati kritičare, uvjete nastajanja djela, biografiju autora... Ostavljen je izbor svakome činiti onako kako više voli uživati u umjetnosti. Dok u religiji nema osobnog osjećaja duhovnosti. Ne na taj način da gledaš na duhovnost kao na umjetničko djelo i upijaš viđeno, doživljeno. U principu, možeš, ali drži se svih zakona koje je donosio (izmišljao) čovjek stoljećima stvaranja i nadograđivanja jedne religije.

No kad bismo imali sasvim svoj originalan pristup onostranom, jednostavno je, ne bi pripadali niti jednoj religiji. Takvih je ljudi mnogo, da se razumijemo. Najviše je onih koji uopće ne razmišljaju o tome, već su upisani u knjigu kršćana ili nečeg drugog. Oni naravno ne priznaju sebi da ne pripadaju, a ovi koji bi htjeli priznati, većinom se boje jer s nepripadnošću dolazi nesigurnost, izgubljenost, nestalnost...

No ono što želim reći je to kako je zanimljivo razmišljati o apstrakciji umjetnosti i onome što čovjek može doživjeti i izraziti kroz nju i o jednoj religiji čiji su pripadnici previše jednaki jedni drugima, dok je u umjetnosti sve prožeto ljepotom različitosti emocija, boja, temperamenata, pa i duhovnosti...

Ove misli su potaknute Sartreovim djelom Egzistencijalizam je humanizam. Čini se da kod Sartrea nema točnog i krivog djelovanja, pa na neki način nema ni dobrog ni lošeg djelovanja. Onome što čovjek izabere, samim izborom, daje na vrijednosti.

IZBOR

Kako bi opravdao tu misao, Sartre u svom djelu iznosi primjer jednog svog učenika koji ga je u neprilici molio za savjet. Njegova majka je u tom trenutku živjela nesretna u svom domu gdje ju je napustio muž te je dodatno bila ožalošćena zbog smrti svoga starijeg sina koji je izgubio život u ratu. Učenik, drugi sin, imao je izbor otići u Englesku u rat, na jedan način osvetiti svog brata te također pomoći sunarodnjacima u borbi ili s druge strane ostati uz majku. Tražeći rješenje u općenitom moralu, Egzistencijalist ga kritizira kao preopćenitu vrijednost koja u konkretnoj situaciji ne može pomoći. Ovdje spominje kršćansku nauku, koja kaže: Ljubite svoga bližnjega, žrtvujte se za drugoga, izaberite najteži put itd. No, tko je ovdje bližnji, majka ili suborci? Kome pomoći? Nadalje, kantovski moral također ne daje rješenje. On kaže: Ne postupajte nikada s drugima kao sa sredstvom, nego kao sa svrhom. Tada ako učenik ostaje uz majku, njome postupa kao sa svrhom, no, istodobno time riskira da postupa kao sa sredstvom s onima koji se bore oko njega i obratno. Učenik je odlučio ostati uz majku i samim time tom izboru dao na vrijednosti. Istina, tražio je učitelja za savjet, no, to ne znači da radi toga taj odabir nije autentično njegov izbor. Išao je po savjet kod određene osobe jer priželjkuje određen odgovor. Isto tako netko izabire svećenika za savjetnika, dok netko drugi nipošto ne ide kod njega. Sartre je dječaku rekao da odluči sam. Praktički, mogao sam mu vrlo dobro dati savjet, kaže za sebe Sartre, „ali budući da je tražio slobodu, htio sam ga pustiti da odluči. Ja sam, uostalom, znao šta će učiniti, a to je učinio.“
Također ne može se reći da čovjek ima slobodu izbora u tom smislu da on tim izborom pridaje svojoj djelatnosti smisao koji ona inače nebi imala. „Nije dovoljno reći da se ljudi mogu boriti za slobodu, a da ne znaju da se bore za slobodu; ili onda, ako dademo ovom priznavanju puni smisao, to znači da se ljudi mogu vezati uz jednu stvar koja njima dominira i boriti se za nju, to znači djelovati u okviru koji ih prelazi, a ne samo djelovati polazeći od samih sebe.“

SVEOPĆI MORAL

Iz pišćevih misli se može izvući kako općenito nema svevrijedećih sudova, kako takvi nikada ne mogu djelovati na pojedinačno, na individualno. Svaka situacija i čovjek su originalni, ne može općeniti zakon tu ništa reći. Uzmimo za primjer društvene zakone koji se dakako trude donositi na temelju morala. Rekla bih da su oni na snazi za one ljude koji neznaju izabrati samosvjesno, koji ne osjete razliku između pravednog i nepravednog. Taj osjećaj moguće da imamo apriori, što bi Sartre negirao i rekao da ga tek stvaramo svojim bivanjem. No ono što sam htjela naglasiti je da ne postoji čin loš sam po sebi. A to nam zakoni naređuju: Izbjegavajte određeni čin bez obzira na prostor, vrijeme, konkretne situacije. Dvoje ubojica nisu dva jednako loša ili jednako dobra čovjeka po svom činu ubojstva, nego ovisno o sebi samima. Zakone su izmislili ljudi pozivajući se na zakone Božje, na općeniti moral, na uzvišene vrijednosti pravednosti i dobrote... No, baš time oni postaju ljudski zakoni, a ne Božji. Radije neka su ostali na tim izvorima ne pokušavajući ih konkretizirati jer takav potez da bi u potpunosti uspio, mora ići u beskonačnost, čime istovremeno gubi na vrijednosti i istinitosti. Zašto kažem u beskonačnost? Jer pojedinosti su neizbrojive. Pogledamo li te pojedinosti s obzirom na konstantnu promjenu u odnosu na prostor i vrijeme, možemo podržati Heraklita i reći kako ništa ne ostaje čvrsto i stvarno. Ne želim iznositi apsolutne sudove, no evidentno je da se sve mijenja te da su konkretnosti beskonačne. S druge strane, metafizika govori o nepromjenjivim zahtjevima i vrijednostima, no, za njih ovdje nema mjesta, pošto ih čovjek nije uspio pretočiti u pisana pravila onakvima kakvi oni uistinu jesu.


* djelić mog seminara, ostvrt na Sartreov egzistencijalizam

Ti si moj super par.
Bez tebe me i strah,
a nekada je kul.
Dok s tobom me je strah,
a nekada kul.

Why do I see her, the never ending nights?
Why do I see her, wearing nothing but the dark?

Have you come here to warn me
Of what I cannot see
You want to tell me something
But you do not have the words

I know where you live
I can see through your darkness
And when you sleep
I hear the heart that beats you

Have you come here to warn me
Of what I cannot see?
You want to tell me something
But you do not have the words

Eyes far into the distance
A life that does not connect
Time played well its parts
On the strings that blind us

Encounters in silence
Words elude the freeing night
Wish I could fathom
What is too hard to tell

Her head hangs low
In the silence of her room
Her head hangs low
She takes a bite out of her heart

Have you come here to warn me
Of what I cannot see
You want to tell me something
But you do not have the words


- Dark Tranquillity -

Forrest Gump: Hello. My name's Forrest, Forrest Gump. You want a chocolate?

Jenny Curran: Run, Forrest! Run!

Forrest Gump: Stupid is as stupid does.

Mrs. Gump: What's normal anyways?

Mrs. Gump: Life's a box of chocolates, Forrest. You never know what you're gonna get.

Forrest Gump: What's my destiny, Mama?
Mrs. Gump: You're gonna have to figure that out for yourself.

Jenny Curran: Do you ever dream, Forrest, about who you're gonna be?
Forrest Gump: Who I'm gonna be?
Jenny Curran: Yeah.
Forrest Gump: Aren't-aren't I going to be me?

Jenny Curran: Can I have a ride?
Pickup-Truck Driver: Where are you going?
Jenny Curran: I don't care.

Forrest Gump: Sometimes, I guess there just aren't enough rocks.

Lieutenant Daniel Taylor: Have you found Jesus yet, Gump?
Forrest Gump: I didn't know I was supposed to be looking for him, sir.

Recruit Officer: Have you given any thought to your future, son?
Forrest Gump: "Thought"?

Forrest Gump: You could come home with me, to my house in Greenbow, Jenny. You and little Forrest. I'll take care of you if you're sick.
Jenny Curran: Will you marry me, Forrest?
Forrest Gump: [long pause] Okay.

Jenny Curran: Were you scared in Vietnam?
Forrest Gump: Yes. Well, I-I don't know. Sometimes it would stop raining long enough for the stars to come out... and then it was nice. It was like just before the sun goes to bed down on the bayou. There was always a million sparkles on the water... like that mountain lake. It was so clear, Jenny, it looked like there were two skies one on top of the other. And then in the desert, when the sun comes up, I couldn't tell where heaven stopped and the earth began. It's so beautiful.
Jenny Curran: I wish I could've been there with you.
Forrest Gump: You were.

Forrest: I don't know if we each have a destiny, or if we're all just floating around accidental-like on a breeze, but I, I think maybe it's both. Maybe both is happening at the same time.

Forrest Gump: That's all I have to say about that.

Na poslijetku, svatko od nas ima svoj život i nalazi se upravo tu gdje je. Može mjenjati stvari oko sebe, ali njegove mogućnosti su uvijek ograničene. Čovjek, dakle, ako svoj život smatra hrpicom otpada, ima dva izbora, biti pasivan i žaliti ili u njemu, kakav god da je, biti kreativan i voljan. Ovim prvim odabirom, ništa neće promjeniti, drugim odabirom možda isto neće ništa promjeniti (zbog svoje ograničenosti i nemoći pred vanjskim djelovanjem), ali će moći biti sretan, što je, nakraju i najviši cilj čovjekova postojanja.

„A tolika je ljepota pravednosti , tolika radost vječne svjetlosti, to jest nepromjenjive istine i mudrosti, da čak kad nebi bilo dopušteno ostati u njoj dulje nego u razmaku od jednog dana, samo zbog toga s punim pravom bi se prezirale bezbrojne godine ovog života ispunjene užicima i prepune vremenitih dobara.“ (O slobodi volje)

Da li sam svuda gde su mi tragovi
Ko zna s cim sam se spajao
a nisam ga ni takao
mozda sam boravio i u svom zivotu
mozda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno ici,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini covjek
koji sumnja u sebe
sve cesce mi se cini
da nisam nikakav oblik
vec da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepusten suncevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slucaj samoce.
Ponekad izmislim sadasnjost,
da imam gde da prenocim.
I suvise sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokusavam da shvatim ucenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Tesko je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se moze,
mada je neobicno,
sa mnom je cudno cak i umreti...
jer ja se ne zavrsavam.

Miroslav Antić

http://miroslavantic.blogspot.com/2008/08/da-li-sam-svuda-gde-su-mi-tragovi.html

Dolazak na Ugljan

Ljeto 2010.
Neznam kako mi prije nije palo napamet zabilježiti nešto od ovog putovanja koji je donio velike promjene u moj život. Pojačao mi hrabrost i samopouzdanje... No eto, mislim da ću uspjeti sjetiti se sada tih dana jer mnogo toga je ostalo u meni i nije ispario osjećaj iako je mnogo prošlo. Prijavila sam se prošlo ljeto na jedan kamp na otoku Ugljanu. Nitko od mojih bližih nije išao sa mnom, a neznam ni sama zašto nikog nisam niti zvala. Bila sam pozvana, pritstala sam, otišla. Bio je to kršćanski kamp, no to je za ovu priču, koju ću ispričati, sasvim sporedno. Ne sjećam se točno zašto sam htjela ići. Volim more, imala sam vremena i jednostavno otišla. Od ljudi koji su išli sa mnom, nisam nikoga poznavala na taj način da znam da ćemo zasigurno zajedno provoditi vrijeme, da mogu računati na nekoga i sl. Ali znala sam par dragih ljudi iz Zagreba.

Prvi dan tamo je izgledao tako da se većina ljudi znala, poznavala taj kamp od prijašnjih godina, svi su se smjestili, snašli i druzili. Ja nisam takva da ću se nekom nametati, a tako sam se osjećala, kao da moram birati: nametati se već sretnoj povezanoj grupici ili biti sama, stoga, rađe ću biti sama. Uostalom, imala sam osjećaj kao da sam samo ja nova i jedina nepoznata. Užasan je bio taj dan, plakala sam negdje gdje me nitko ne vidi i planirala put natrag. Zvala svoje u Zagreb nadajući se nekoj pomoći preko telefona. Dobila sam lijepu utjehu i odlučila ostati i ne praviti drame. Štoviše, odlučila sam da mi bude jako lijepo!

Mnogo toga se dogodilo na tom otoku, tih tjedan dana zauzima barem petinu mene kao osobe i dan danas, ako se tako mogu izraziti. Mogla bih napisati scenarij za film ili kakvu knjigu, ali bit će previše i izgubit će na vrijednosti. A tako mi je važno svako pojedino sjećanje na taj odmor, na tu pustolovinu na kojoj sam se osjećala hrabro i istovremeno uplašeno. Gdje sam našla utočište u samoj sebi. Stoga ću odabrati dvije stvari koje su bile neprocijenjivo lijepe za mene. Svoj provod sama sa sobom i provod sa novom prijateljicom.

Djelić moga samovanja u prirodi

Da se vratim na prvi dan. Pošto sam odlučila ostati, najviše zbog toga jer sam pretpostavila da bi moj odlazak naveo sve te drage ljude da me tješe i nagovaraju da ostanem, a to nikako nevolim, ostavila sam stvari u bungalov, pronašla divno more i utonula u tu divotu. Budila bih se ujutro, prije svih, odšetala stjenovitom obalom do nekog udobnog mjesta i promatrala oko sebe, svaki dan više od sat vremena sve dok me buka ljudi nije podsjetila da je vrijeme za doručak. Na tom otoku nema ničega osim gole prirode što se meni jako svidjelo jer kad god sam negdje na putovanju imam osjećaj kao da ću promašiti ono najljepše što to mjesto nudi i kao da neću imati vremena za sve što bih htjela tamo vidjeti i napraviti. Na Ugljanu nije bilo takvih problema, bez auta, bez novaca, moji izleti su trajali samo onoliko dokle sam mogla pješke ići kroz šumu il putem stjenovite obale. Jedno sam jutro tako planinarila po stijenama dok nisam prema simpatiji odabrala mjesto gdje ću se sjesti. Malo sam promatrala kamenčiće, iz dosade ih provlačila kroz prste i počela tražiti dva ista kamena, to me je lijepo zaokupilo, da nemoram misliti na to kako sam tužna bila sama. Nisam našla dva ista kamena, i kada sam uvidjela da stvarno ne postoje dva ista, bila sam presretna zbog spoznaje da mogu beskonačno promatrati prirodu i uvijek se diviti nečem novom i originalnom. Neznam, jako me to razveselilo i jedan kamenčić sam si stavila u đep od hlačica nek mi bude prijatelj, nisam se skidala iz tih hlačica gotovo cijelo vrijeme na kampu kad mi je bilo svejedno šta imam obučeno, pedesetak istih lica svaki dan, svi veseli i dragi i rijetko kom je stalo kako izgleda u toj zatvorenoj zajednici gdje smo više od pola dana bili u badićima i ko za po doma:) Kamenčić je danas u mom stanu u kutiji za nakit. Slatki je, kad god sam bila loše na tom otoku, stavila bih ruku u džep i čvrto ga stisnula da nemoram biti namrgođena zastvarno. Neki drugi dan sam opet tako sjela uz obalu i legnula se na stijenu. Stijena je bila šupljikava i tako sam uhom prislonjena na ne tako udobnu površinu mogla čuti melodiju pljuskanja mora kroz te rupe ispod mene. Uspjela sam tada samo slušati i ne misliti na ništa drugo jer sam ionako mislila na sve i svašta po cijele dane koje sam većinu provodila sama, tako da sam istrošila misli jednostavno i imala sam puno vremena za još misliti jer dani su sporo prolazili. Osjećaj slušanja tog mora i samo mora jer se nije čuo nikakav glas ljudi, ne daj bože vozila i ičega, je nešto što pamtim kao osjećaj a ne sliku. Samo ja i spretni ritmični zapljusci mora. I tako iz dana u dan, čitanje poslovica indijske filozofije, simpatičnih romana, pjesama, šetanje po šumi i promatranje prirode...

Mjesec

Jednom je jedan dečko predložio svima da idemo na noćno kupanje, bio je to zadnji dan, svi su kao htjeli i nitko nije, dosadni ljudi. Da je većina išla, išli bi svi, ili da je netko tko je kul išao, išli bi za njim. Kako god, samo sam ja pristala. I bilo je najljepše ikad jer mjesec je bio ogroman, a dečko koji je bio samnom je primjetio kako je lijep ako ga gledaš iz mora. Tako sam tisuću puta zaronila otvorenih očiju i gledala u nebo. Mjesec je bio kaotični krug koji je titrao i bio je ogroman i svjetao. Lijepo je to bilo, opet sam bila veselija sa samom sobom i mjesecom, nego s društvom, ali bilo mi je jako drago što je primjetio tako nešto i podjelio samnom. Bilo je i više trenutaka pristupanja drugim ljudima. Veseli su jako bili ljudi i dobroćudni, bez ikakvog straha i neugodnosti sam mogla prići gotovo svakomu. Plesali smo, igrali igre, slušali predavanja što psihološka, religijska, socijološka... I hvala im na tome. I zanimljive razgovore sam vodila sa nekima. Neki su bili jako lijepi i sjećam ih se dobro. No, nisam s time bila baš najsretnija samo zato jer je falila ta neka nijansa povezanosti. To se događa jednostavno, ne sklapaju se prijateljstva po interesima i neznam čemu, jednostavno čovjek osjeti koga smije zagrliti.


Prijateljica

I tako, iako su tamo bili ljudi koje sam znala iz Zagreba i s kojima se družim dan danas, sprijateljila sam se sa jednom Slovenkom koju sam upoznala tamo na kampu. I nemogu ju ne spomenuti u svojoj priči o tom cijelom događaju na otoku jer je predivna i još uvijek neznam zbog čega mi je predivna. Nismo se upoznale na klasični način, tko smo, što smo, odakle smo, kakvo je vrijeme i gluposti te dosadne. Jednostavno smo svaki dan pričale i dok smo jele i plivale. I ti razgovori su bili baš kao da pričam sama sa sobom. Sebe mogu pitati bilo šta, bez da strepim kako ću reagirati na to. Bilo to neka random zanimacija oko kamenčića o kojim sam pisala gore ili religijama ili o biločemu što je doletilo u naše misli. Dakle, jednostavno smo fluidno pričale i družile se, bez planova bez neugodnosti. Od prvog trenutka od kad smo se vidjele. Srele bi se u sred dana, pogledale, pozdravile i nastavile sljedeći dio dana zajedno. Neznam zaista puno o njoj, njenoj osobnosti, željama, bolima, sreći. Gotovo ništa. Bile smo ko dvije djevojčice koje se žele zajedno igrati. I želim joj zahvaliti ovim putem jer je bilo predivno s njom, jer baš kao što sam uživala sama sa sobom, s jednakim tim osjećajem sam mogla biti i s njom bez da stavim plašt oko sebe s kojim izlazim među ljude u civilizaciju. Tek kada je kamp završio sam primjetila da mora otići. Do tad sam bila bezbrižna, a onda me preplavila vrućina i sjetila sam se da joj nisam rekla koliko mi ta mala avantura znači, samo smo se družile. Mislim ipak da je to bilo dovoljno. Zove se Blažka. Danas se više baš i ne družimo. Daleko smo i eto, čudno je. No dobro je jer neke su stvari slučajni trenutci koje ne treba pokvariti silom da opet bude tako, jer nije i nema veze.