Straight On Sex

Nisam čekala treći spoj. Na drugom sam ga pozvala k sebi. Još na vratima sam se jedva suzdržavala.
Ipak, pomalo sam se bojala. Prvi seks s novom osobom me uvijek čini mrvicu nervoznom. Na neki način se bojim da moja očekivanja neće biti ispunjena i da bih se mogla razočarati. Koliki je? Kakav je? I kako to radi? All great questions n great sexpectations.

Ali nisam se ni malo razočarala. Naprotiv. Nije to bio samo seks. To je bio seksualni maraton! Mislila sam da idući dan neću moći stajati na nogama.
I tako i idući dan, i idući, i idući... i jedva čekam vratiti se u krevet!

čujemo se kad mom ameru istekne viza

«Croationism! It’s a controversial new fundamentalist religion, which teaches that girls from Croatia are the most beautiful girls on earth!» (Maxim Magazine, 2006)

Prošli tjedan sam se prvo odlučila liječiti neke svoje boljke od prekida shoppingom. Šetam gradom sa svojim mislima i vrećicama kad odjednom čujem: «Miss! Miss, excuse me, do you speak english?» Okrenem se i imam što i vidjeti. Šest preslatkih amerikanaca s vojnim obilježjima, ali ne u uniformama. Pokušavaju doći do katedrale. Ljubazna kakva jesam i s viškom vremena na raspolaganju odlučim pokloniti im svoje tri minute i ponudim se odvesti ih do katedrale. Razgovaramo putem i pitaju me gdje bi navečer mogli izaći, a ja ih uputim u moj najdraži lokal. I sama obećam doći.

Navečer pokupim nekoliko frendica i uputimo se van. I prije nego smo stigle na odredište dobro sam im objasnila koji od šestorice se meni najviše sviđa i da je on zabranjena zona. Prva sam ih vidjela, prva sam mogla i birati. I kako će večer pokazati, dobro sam odabrala.

Tu večer smo se konačno i službeno upoznali. On se zove Chris. Inače je iz Texasa, ali živi na Floridi trenutno. Niti jedna od te dvije države u meni ne izaziva preveliko oduševljenje, ali nisam ga mogla suditi po tome. Radi u Iraku, u sveameričkoj vojnoj bazi. Nešto s računalima, prestala sam slušati kad je spomenu Irak. Malo me lecnulo to, ipak sma ja pacifist. Ali s druge strane i dovoljno sam realna da znam da se tamo dobro zarađuje... ako nećeš ti, netko drugi će. Stavila sam to na stranu, nije bilo bitno, Chris je bio prezgodan da bih ga odbacila zbog nečeg takvog.
Dugo smo pričali to veče i sjajno smo se slagali. Htio je znati sve o meni. Postavljao je pitanja od toga koja mi je najdražačokolada do toga kakvi su mi planovi za budućnost, volim li patlidžane i što mislim o Bushu. Dala sam mu broj telefona, rekao je da će nazvati.
Prije nego smo se svi razišli, nisam mogla ne priupitati zašto su od svih mjesta na svijetu za dečki za svoj odmor od rata odabrali baš Lijepu Našu – «Croationsim baby! Croationism!»
Pucala sam od ponosa. Pomislila sam kako bi vlada RH trebala lijepim hrvaticama davati porezne olakšice ili neku drugu vrstu poticaja s obzirom da privlačimo turiste, ali o tom po tom.

Ujutro me rano oko pola devet probudio telefon. Onako pospana više od pola nisam čula niti razumjela. «Dobro jutro gospođice X...., pri telefonu ?... iz ?....., imamo ?..... dostavu za vas. Jeste li doma oko jedanaest sati.» Uspjela sam promrmljati «Naravno».

U jedanaest i petnaest netko je pozvonio na vrata. Bio je to dostavljač. Nosio je prekrasan buket od trinaest bijelih magnolija i moje najdraže čokolade. Zahvalila sam se s glupavim osmjehom, susjeda je zavidno gledala od prekoputa. Na kartici je pisalo «Emma, you truly are wonderful». Zapamtio je koje je moje najdraže cvijeće, i nekako ga je negdje našao, i uspio je otkirti moju adresu preko broja telefona... čovjek koji ne govori ni riječi hrvatskog. Laska mi to.

Predvečer je nazvao. Naravno da sam pristala vidjeti ga opet... opijena mirisom magnolija i okusom čokolade.

Prekinuli smo. Po drugi i vjerujem zadnji put. Usudila bih se reći da smo se jako voljeli, i još se volimo, ne može se to tek tako isključiti preko noći. Ali niti jedno od nas nije se bilo spremno odreći nekih stvari koje nas razdvajaju. Nisu to male stvari, to su velike, prevelike stvari koje čovjeku mijenjaju život iz temelja... možda se nismo voljeli dovoljno da napravimo takve korake, a možda ljubav ipak ne pobjeđuje sve?

To me navelo na razmišljanje o ljubavi i lažima vezanim za nju. Zašto sami sebe uvijek pokušavamo uvjeriti da je ljubav nešto toliko časno, iskreno i prekrasno i da jednostavno može nadvladati sve? Čak sam počela preispitivati svoje osjećaje koje sam imala prema njemu. Je li to uopće ljubav? Kako znamo kad je ono što osjećamo ljubav, a kad je to ipak nešto manje? Da je to bila prava ljubav možda bih se žrtvovala i napravila kompromis? Ili je moj problem to što u svakoj vezi ja ipak najviše volim sebe, pa tek onda svog partnera. Jesam li sebična? Imam milijun pitanja, a nemam puno odgovora.

Onaj dan kada smo prekinuli nisam osjećala da me je to pretjerano pogodilo, barem ne emocionalno. Vrlo sam racionalno zaključila da takav kompromis kakav sam trebala napraviti jednostavno ne mogu učiniti jer nisam spremna toliko promjeniti svoj život zbog nekoga, pa čak niti nekoga koga toliko volim. Zapravo reagirala sam toliko hladno i razumski da bi netko pomislio da ga uopće nisam voljela... niti malo.
A onda je moje tijelo odreagiralo na način koji me iznenadio. Tu večer nisam uspjela zaspati. Imala sam osjećaj kao da netko drži obje ruke na mom vratu i guši me... nedovoljno da me uguši, ali dovoljno da mi stvori strašnu nelagodu. Prošlo je već četiri dana, a ja još uvijek teško hvatam zrak. Nemam apsolutno nikakvih drugih boljki u životu, tako da sam isključila sve druge moguće uzroke, je li to onda moja reakcija na gubitak... ljubavi?

Ovakvo što ja inače ne bih nikome priznala, ja se užasavam priznati da me netko ili nešto može povrijediti. Ali sada sam to rekla svima i vjerujem da sam to napisala u svoju obranu na neki način. Čim sam počela pisati post, imala sam neki jezivi osjećaj da će me ljudi optužiti da ga nisam dovoljno voljela, i da ljubav uistinu pobjeđuje sve, samo je moj problem moja silna sebičnost. Dobro, ne kažem da je to bila apsolutna, savršena, beskrajna ljubav, ali na trenutke se činilo da je. Da sam to ipak učinila, kompromitirala bih sebe, a to ne mogu.

Jedan put je jednoj mojoj frendici njena majka rekla «Ne valja nikad nikoga previše voljeti». Bilo je to prije nekih pet godina, a ja i dan danas o tome razmišljam. Mogla bi biti u pravu ta žena. Vidjela sam ljude kako rade strašne gluposti, a sve zbog ljubavi prema nekome. Bezuvjetna ljubav i nije ljubav, to je opsesija. Ne možete se odreći sebe radi nekog drugog, mislim možete, ali...

Ima još jedna stvar koju često čujem od raznih ljudi, a strašno me smeta. «Bolje voljeti i izgubiti, nego nikada ne voljeti». To mi je vrhunac gluposti. Zašto bih htjela voljeti i izgubiti? Radije bih se poštedila bola koji dolazi nakon prekida. Sjećanja na lijepa iskustva koja su tužno završila mi nikako nisu ugodna, ne samo kad se radi o ljubavi nego o bilo čemu...

Najgore je imati, pa izgubiti, u to nekako ipak više vjerujem.