Prekinuli smo. Po drugi i vjerujem zadnji put. Usudila bih se reći da smo se jako voljeli, i još se volimo, ne može se to tek tako isključiti preko noći. Ali niti jedno od nas nije se bilo spremno odreći nekih stvari koje nas razdvajaju. Nisu to male stvari, to su velike, prevelike stvari koje čovjeku mijenjaju život iz temelja... možda se nismo voljeli dovoljno da napravimo takve korake, a možda ljubav ipak ne pobjeđuje sve?
To me navelo na razmišljanje o ljubavi i lažima vezanim za nju. Zašto sami sebe uvijek pokušavamo uvjeriti da je ljubav nešto toliko časno, iskreno i prekrasno i da jednostavno može nadvladati sve? Čak sam počela preispitivati svoje osjećaje koje sam imala prema njemu. Je li to uopće ljubav? Kako znamo kad je ono što osjećamo ljubav, a kad je to ipak nešto manje? Da je to bila prava ljubav možda bih se žrtvovala i napravila kompromis? Ili je moj problem to što u svakoj vezi ja ipak najviše volim sebe, pa tek onda svog partnera. Jesam li sebična? Imam milijun pitanja, a nemam puno odgovora.
Onaj dan kada smo prekinuli nisam osjećala da me je to pretjerano pogodilo, barem ne emocionalno. Vrlo sam racionalno zaključila da takav kompromis kakav sam trebala napraviti jednostavno ne mogu učiniti jer nisam spremna toliko promjeniti svoj život zbog nekoga, pa čak niti nekoga koga toliko volim. Zapravo reagirala sam toliko hladno i razumski da bi netko pomislio da ga uopće nisam voljela... niti malo.
A onda je moje tijelo odreagiralo na način koji me iznenadio. Tu večer nisam uspjela zaspati. Imala sam osjećaj kao da netko drži obje ruke na mom vratu i guši me... nedovoljno da me uguši, ali dovoljno da mi stvori strašnu nelagodu. Prošlo je već četiri dana, a ja još uvijek teško hvatam zrak. Nemam apsolutno nikakvih drugih boljki u životu, tako da sam isključila sve druge moguće uzroke, je li to onda moja reakcija na gubitak... ljubavi?
Ovakvo što ja inače ne bih nikome priznala, ja se užasavam priznati da me netko ili nešto može povrijediti. Ali sada sam to rekla svima i vjerujem da sam to napisala u svoju obranu na neki način. Čim sam počela pisati post, imala sam neki jezivi osjećaj da će me ljudi optužiti da ga nisam dovoljno voljela, i da ljubav uistinu pobjeđuje sve, samo je moj problem moja silna sebičnost. Dobro, ne kažem da je to bila apsolutna, savršena, beskrajna ljubav, ali na trenutke se činilo da je. Da sam to ipak učinila, kompromitirala bih sebe, a to ne mogu.
Jedan put je jednoj mojoj frendici njena majka rekla «Ne valja nikad nikoga previše voljeti». Bilo je to prije nekih pet godina, a ja i dan danas o tome razmišljam. Mogla bi biti u pravu ta žena. Vidjela sam ljude kako rade strašne gluposti, a sve zbog ljubavi prema nekome. Bezuvjetna ljubav i nije ljubav, to je opsesija. Ne možete se odreći sebe radi nekog drugog, mislim možete, ali...
Ima još jedna stvar koju često čujem od raznih ljudi, a strašno me smeta. «Bolje voljeti i izgubiti, nego nikada ne voljeti». To mi je vrhunac gluposti. Zašto bih htjela voljeti i izgubiti? Radije bih se poštedila bola koji dolazi nakon prekida. Sjećanja na lijepa iskustva koja su tužno završila mi nikako nisu ugodna, ne samo kad se radi o ljubavi nego o bilo čemu...
Najgore je imati, pa izgubiti, u to nekako ipak više vjerujem.
Post je objavljen 02.12.2007. u 12:32 sati.